Aleksandru Todoroviću, neumornom brocu za prava izbrisanih, Mirovni institut želi da se pokloni knjigom žalosti koju objavljujemo na web stranici „Izbrisani“: Informacije i dokumenti”. Više →

Oni su išli, a ja sam bio deset, jedanaest godina u Sloveniji. Kao svakome djetetu falilo mi more, i baka. Baka u Bosni, gde smo ranije odlazili na godišnji odmor, bila je već jako stara, a ja sam samo želio da živi, da ne umre, da je još jednom vidim. Djed je međutim umro 1994., ali ja nisam mogao na sahranu, bilo mi je vrlo teško. Bili smo zaključani u ovoj državi. Osjećao sam se doslovno kao u zatvoru. Nisam mogao nikuda, to je bio takav čudan osjećaj. Više →

Pišući biografije bilježimo dobre i loše priče, istinite i one malo manje. Potruditi ću se, da na ovih nekoliko strana ispričam svoju priču. Rođena sam davne 1961. godine u malom makedonskom gradu. Sudbina je htjela da se moji roditelji razvedu … Više →

“Nikada nećemo saznati šta je sanjao Aco Todorović, kakve snove o ispravljanju nepravde, kao i noćne more o brisanju. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna žrtva brisanja. Ipak to nije anonimna smrt. To je urlikajuća izjava za javnost koja Sloveniji poručuje da guranje glave u pesak pred zločinima i kršenjima prava manjine (ili čak podrška tome) samo otvara vrata patnji ne samo te manjine, već i kršenju prava većine.” Više →

Samo mi in naše družine vemo, kako smo vse to preživeli. Vem, da so še veliko hujši primeri od mojega, da so nekatere družine razpadle zaradi tega. Nekateri se leta in leta niso videli… Se je kdo vprašal, kako je tem ljudem? Dokler nisem dobila državljanstva, jaz nisem šla nikamor iz Slovenije. Jaz svojih staršev, brata in sestre nisem videla štiri leta in pol. Mojega otroka so spoznali, ko je bil star pet let. A je to človeško? Više →

Na općini su mi uništili osobnu iskaznicu (izdanu u MB) i bacili je u smeće. Kad sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan što nisu pozvali policiju i da mogu biti sretan da uopće hodam po toj zemlji. Nisu mi rekli da moram urediti status stranca u RS i da trebam radnu dozvolu da bi mogao igdje raditi. Zbog njihove neljubaznosti nisam ništa pitao nego sam samo otišao. Više →

Očito sam bio 26. februara 1992 izbrisan i to nisam znao sve do 1994. godine, kada sam uređivao prijepis automobila. Na sreću u tom razdoblju nisam odlazio preko granice, jer se u tom slučaju ne bih mogao vratiti, budući da imao staru jugoslavensku putovnicu. Nakon 1994. godine otišli smo dva puta u Banja Luku preko Mađarske. Žena i djeca su imala slovenske putovnice, a ja još uvijek staru jugoslavensku. Na sreću nas nisu provjeravali te tako nismo imali većih problema. Više →

1993. godine su nam u stan došli policajci i zatražili da im predamo sve dokumente. Dali smo im svih pet jugoslavenskih putovnica, no zadržali smo malogranične propusnice. Muža su odveli u policijsku postaju te mu dali potvrdu da su nam uzeli putovnice. Rekli su mu neka s tim papirom odemo na ambasadu BiH u Ljubljanu da nam izdaju bosanske putovnice. Do toga dana, kad je k nama došla policija, nismo znali da smo izbrisani. Više →

Najružnija sjećanja iz tog razdoblja su posjeti upravnoj jedinici (na Mačkovoj ulici). Otišao si tamo da bi saznao što možeš učiniti u nastaloj situaciji. Ti posjeti bili su noćna mora, upravo najgori trenuci u mom životu. Više →

Pola godine nisam mogla dobiti vizu za Sloveniju, jer su na slovenskoj ambasadi u Sarajevu tražili garantno pismo državljana Slovenije koji je morao biti zaposlen itd. Dok to nisam uspjela dobiti od jedne poznanice iz Slovenije, nisam mogla dobiti vizu. Zbog toga sam morala šest mjeseci biti u BiH, odvojena od svoje djece. Više →

Kada mi je istekla lična karta otišao sam na opštinu kako bih je produžio, ali mi ju je činovnica probušila i rekla da odem da sređujem papire za strance. To je bilo još na početku devedesetih kada je politička situacija već bila napeta. Sredio sam dokumente za strance. Kada sam pitao šta mi treba da sredim državljanstvo, činovnica je počela da se dere na mene i rekla, da se Jugoslavija raspala zbog takvih kao što sam ja. Više →

U mladosti sam bio veoma uspešan. Rodio sam se 25. 2. 1971. godine u Dolenjoj Vasi kod Ribnice. Tamo sam sa odličnim uspehom završio osnovnu školu i prijavio se na vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru. Najveća mi je želja bila da … Više →

Rođena sam 1958. godine u Velikoj Kladuši u Bosni i Hercegovini gdje sam završila osnovnu školu i dvije godine daktilografskog tečaja. 1978. godine sam se sa 18 godina preselila u Ljubljanu gdje nisam imala nikoga od bližnjih, ni strica, ni … Više →

Rođena sam u jednoj od republika bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj. Nisam bila svjesna da će mi baš ta činjenica obilježiti cijeli život. Tamo sam živjela do svog trinaestog rođendana, a poslije sam otišla u Beograd. U našem mjestu je živjela … Više →

Bio sam beskućnik: bez kuće, bez obitelji, koja me nije htjela, jer nisam imao papire. Nikada nisam krao, jer nisam htio. Ali sam se toliko ponižavao da sam čovjeka molio za komadić kruha. Nisam imao prava na socijalnu pomoć, jer sam bio stranac. Da sam bio izbjeglica primao bih pomoć ili od Karitasa ili Crvenog križa, međutim tako nisam spadao u nijednu grupu i nisam ispunjavao njihove kriterije. Više →

Predao sam mu crveni pasoš, a zlobne oči su se uprle u moje: “To više ne važi!”. Uzeo mi je pasoš i probušio ga. Upitao sam ga: “Da li sada mogu da dobijem potvrdu?” Do vrata me je ispratio s rečima: “Gubi se, možeš dobiti samo policiju!” S probušenim pasošem našao sam se na ulici. Kud sad? Bez dokumenata nisam mogao otići iz države. Premalo je da vam kažem da sam se osećao grozno. Više →