Ustavni sud je od svih institucija u Sloveniji odigrao najznačajniju ulogu kod otkrivanja brisanja i u ispravljanju nepravdi, koje su se zbog njega dogodile. Ustavni sud je u vezi brisanja presuđivao u najmanje 16 slučajeva, od kojih su neke presude provjeravale procjenu ustavnosti zakona ili su bile individualne tužbe. No među najvažnijim presudama su tzv. sistemske odluke iz 1999. i 2003. godine, koje su imale najdalekosežnije pozitivne posljedice za izbrisane stanovnike.

Odluka Ustavnog suda iz 1999. godine

Brisanje se dogodilo u tajnosti i na način da stanovnici, koje je zadesilo, o njemu nisu bili obaviješteni te su za činjenicu da više nemaju pravnog statusa saznali slučajno: kad su im istekle valjanosti osobnih dokumenata te su si htjeli napraviti nove, kad im je policija prilikom legitimiranja zbog nesređenog statusa oduzela slobodu ili kad su htjeli iskoristiti neko od socijalnih prava kao što je upisati se u školu ili otići kod doktora.

U devedesetima javnosti još nije bilo poznato da je brisanje bilo masovna akcija. Na to su ukazivala samo izvješća ombudsmana (pučkog pravobranitelja) za ljuska prava, koji je o problemu pisao u svojim godišnjim izvješćima. Pravno je kršenje i povrede razotkrila tek odluka Ustavnog suda br. U-I-284/94 dana 8.2.1999.

U toj odluci Ustavni sud je presudio da je brisanje bilo protuzakoniti čin državnog tijela. Ministarstvo unutarnjih poslova, koje je brisanje koordiniralo i odredilo (te izvodilo na administrativno-upravnim jedinicama), je tvrdilo da je izbrisanim stanovnicima status istekao slijedom 81. članka Zakona o strancima iz 1991. godine.

Ta odluka je glasila:

»Do pravomoćnosti odluke upravnog postupka za izdavanje državljanstva Republike Slovenije odredbe ovoga Zakona ne primjenjuju se za građane SFRJ koji su državljani drugih republika, te u roku od šest mjeseci od provedbe Zakona o državljanstvu Republike Slovenije podnesu zahtjev za državljanstvo Republike Slovenije po 40. članku Zakona.

Za građane SFRJ koji su državljani drugih republika, a ne podnesu zahtjev za državljanstvo Republike Slovenije u razdoblju iz prethodnog stavka, ili im je izdana negativna odluka, stupa na snagu odredba ovoga Zakona, dva mjeseca nakon isteka razdoblja u kojem su mogli podnijeti zahtjev za državljanstvo Republike Slovenije, odnosno od izdavanja konačne odluke.«

Ustavni sud je utvrdio da navedena odluka ništa ne govori o tome da bi ljudima, koji su bili kasnije izbrisani, istekao pravni status odnosno da bi im ga morali državni organi oduzeti.

S obzirom na brisanje iz registra stalnih stanovnika, Ministarstvo unutarnjih poslova tvrdilo je da su se u registar stalnih stanovnika mogli upisati samo slovenski državljani, pri čemu se je pozivalo na 5. članak Pravilnika o registru stalnog stanovništva:

»1. U registru stalnog stanovništva su podaci o državljanima Republike Slovenije, koji imaju prijavljeni stalni boravak na području općine.

2. U registru stalnog stanovništva nadležno tijelo označi državljane Republike Slovenije, koji su privremeno, na više od tri mjeseca otputovali u inozemstvo, te osobe kojima je nadležno tijelo na temelju četvrtog stavka članka 6. Zakona o evidenciji smještaja stanovništva i o registru stanovništva (u daljnjem tekstu: Zakona), odbilo registraciju stalnog prebivališta.«

Ustavni sud je zaključio da pravilnik ne propisuje pravne osnove za brisanje osoba iz registra stalnog stanovništva. Ustavni sud je zapisao da su stalni stanovnici Slovenije, koji nisu dobili državljanstvo, opravdano očekivali da se njihov status u Sloveniji unatoč osamostaljenju države neće promijeniti.

Ključno obrazloženje iz te odluke se glasi (16. stavak):

Državljani drugih republika, koji se nisu odlučili za slovensko državljanstvo, posve opravdano nisu mogli očekivati da će biti izjednačeni sa strancima, koji tek dolaze u Republiku Sloveniju, te da će izgubit stalni boravak i to bez ikakve obavijesti. Kao buduća država, Slovenija se je u svojim nezavisnim aktima obvezala da će osigurati zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve osobe na teritoriju Republike Slovenije, neovisno o njihovoj nacionalnosti, bez ikakve diskriminacije, u skladu s Ustavom Republike Slovenije i važećim međunarodnim pravom […]. Državljani drugih republika, koji se nisu odlučili za državljanstvo Republike Slovenije ili im je molba za državljanstvo bila odbijena, su s obzirom na već navedene nezavisne akte posve opravdano očekivali da taj čimbenik neće značajno pogoršati njihov pravni status i da će moći i dalje stalno boraviti u Republici Sloveniji, ako to budu željeli.

Ustavni sud je utvrdio da je brisanjem prekršeno ustavno načelo pravne sigurnosti (što je sastavni dio načela o pravnoj državi, kojega garantira 2. članak Ustava RS) te zabrana diskriminacije iz 14. članka Ustava RS. Načelo jednakosti pred zakonom bilo je prekršeno, jer su stranci iz trećih država, koji su dozvolu za boravak dobili u vrijeme SFRJ, zadržali svoj status (te im za to nije trebalo napravit apsolutno ništa), dok je bio pravni status osobama iz drugih republika nekadašnje zajedničke države arbitrarno oduzet, čime su bili stavljeni u podređeni položaj u odnosu na strance iz trećih zemalja.

Odluka Ustavnog suda iz 2003. godine

Druga važna odluka Ustavnog suda br. U-I-246/02 dana 3. 4. 2003. odnosila se je na zakon, koji je bio usvojen sa namjerom izvršenja odluke ustavnog suda iz 1999. godine – Zakon o sređivanju statusa državljana drugih zemalja nasljednica SFRJ u Republici Sloveniji (ZUSDDD).
Tom odlukom Ustavni sud učvrstio je svoja obrazloženja iz odluke iz 1999. godine te dodao još:

• da ZUSDDD nije u skladu s Ustavom, jer izbrisanim od dana kada su bili izbrisani ne priznaje stalni boravak;
• da ZUSDDD nije u skladu s Ustavom, jer ne regulira stjecanje dozvole za stalni boravak izbrisanih, kojima je bila izrečena kazna izgona;
• da 1. članak ZUSDDD nije u skladu s Ustavom, jer ne definira sadržaj pojma »stvarni život u Sloveniji« – što je bio uvjet, koji je bio ključan za dobivanje statusa, međutim nije jasno, kad je taj uvjet bio ispunjen i kad ne;
• da se ukinu 1. i 2. stavak 2. članka ZUSDDD u dijelovima, u kojima određuju rok od tri mjeseca za predaju molbe za dozvolu o stalnom boravku (Ustavni sud je time opet otvorio već istekli rok za predaju molbe);
• da je zakonodavac dužan otkrivene neusklađenosti popraviti u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te odluke u Službenom listu Republike Slovenije; i
• da treba izbrisanim, koji su dozvolu za stalni boravak u Republici Sloveniji već dobili, s posebnim odlukama Ministarstva unutarnjih poslova, priznati da im dozvola za boravak važi i retroaktivno od dana kad su bili izbrisani (vidi odluku Ustavnog suda iz 2003. godine).

No odluka Ustavnog suda je idućih sedam godina ostala neizvršena. U međuvremenu je Ministarstvo unutarnjih poslova predložilo nekoliko spornih zakona, s kojima bi zakonodavac izvršio odluku ustavnog suda. U tom razdoblju je bilo predano nekoliko zahtjeva za referendum, koje je Ustavni sud više puta spriječio, jer referendumsko pitanje nije bilo u skladu s ustavom. No jednom je parlament RS za jedan dan zakasnio s predajom zahtjeva za zabranu referenduma, te je taj referendum ipak bio izveden.

Najveći otpor je izazvao zahtjev Ustavnog suda da Ministarstvo unutarnjih poslova neposredno na temelju odluke Ustavnog suda mora izdati posebna rješenja, s kojima će se izbrisanima priznati status i retroaktivno. Ondašnji ministar unutarnjih poslova Rado Bohinc je o tom pitanju za savjet zamolio nekoliko ustavnih pravnika, koji su smatrali, da je moguće upravne akte izdati samo na temelju prethodno usvojenog zakona i ne na temelju odluke Ustavnog suda ili ustava. Taj zakon nije bio nikad usvojen, jer je to onemogućio već spomenuti referendum, koji je bio izveden 4. 4. 2004. i na kojem je 94,68 % birača glasovalo protiv usvajanja predloženog zakona (na referendum je izašlo 31,45% birača).

Rezultat referenduma pokazuje kako je javno mišljenje u velikoj većini bilo protiv izbrisanih te kako je bila uspješna demonizacija pojedinaca, koji su bili žrtve masovnog kršenja ljudskih prava. No s druge strane je neusvajanje zakona bila za izbrisane pozitivna stvar, jer je zakon bio restriktivniji od odluke Ustavnog suda, što znači da bi na njegovoj osnovi manje izbrisanih ljudi dobilo posebni upravni akt, negoli direktno na osnovi odluke Ustavnog suda.

Posebni upravni akti su na kraju bili izdani na osnovi odluke Ustavnog suda. Unatoč referendumskom rezultatu i protivljenju ustavnih pravnika Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je prvu seriju rješenja (4.040) 2004. godine, a drugu seriju (2.581) 2009. godine, u vrijeme ministrice Katarine Kresal (vidi stav vlade dana 28. 3. 2012). Ondašnje mišljenje ustavnih pravnika da je upravne akte moguće izdavati samo na temelju zakona i ne direktno na temelju ustava, je na kraju prihvaćeno kao pogrešno.

Značenje odluke Ustavnog suda iz 2003. godine

U odnosu na odluku Ustavnog suda iz 1999. godine je odluka iz 2003. stroža i puno preciznija. Ne samo da je Ustavni sud njome učvrstio svoja obrazloženja o neustavnosti nekih zakonskih odredbi, nego je s tom odlukom odredio izvršenje, što mu omogućava zakon.

Zakon mu to omogućava kad se prijašnje odluke Ustavnog suda na istu temu ne riješe na odgovarajući način, kao što je bilo i u slučaju izbrisanih, gdje je bio kao neustavan proglašen zakon, koji je bio usvojen da ukloni neustavnost, koja je bila utvrđena već ranijom odlukom ustavnog suda.

Po mišljenju profesora Cirila Ribičiča, nekadašnjeg ustavnog suca, odluka je vrlo značajna i zbog navedene odluke Ustavni sud RS uvrstio se je među ugledne evropske ustavne sudove.

Druge odluke Ustavnog suda u vezi sa brisanjem

Osim dvije najpoznatije odluke Ustavnog suda (U-I-284/94 in U-I-246/02) Ustavni sud je izdao još:

• jedan akt, s kojim je presuđivao ustavnost zakona (U-I-295/99),
• barem sedam aktova je bilo izdanih kao posljedica podnesenih ustavnih žalbi u individualnim slučajevima (Up-333/96, Up-60/97, Up-20/97, Up-152/97, Up-336/98, Up-119/99 in Up-211/04),
• pet aktova koji su se odnosili na zahtjeve za referendume, koji su bili povezani sa brisanjem (U-II-3/03-15, U-II-1/04, U-II-3/04-7, U-I-257/03-14 in U-II-1/10-25).