Aleksandru Todoroviću, neumornom brocu za prava izbrisanih, Mirovni institut želi da se pokloni knjigom žalosti koju objavljujemo na web stranici „Izbrisani“: Informacije i dokumenti”.
Cenićemo Vaše misli koje nam možete poslati putem internet obrasca na web stranici Knjige žalosti, putem elektronske pošte na adresu info@mirovni-institut.si i na facebook profil Mirovnog instituta pa da se zajedno s nama poklonite životu čoveka koji je u svima nama ostavio neizbrisiv trag.
Mirovni institut

1992. godine, kad sam imao jedanaest godina, nestrpljivo smo očekivali poštara koji je prvo sestri doneo obavijest neka se javi u upravnoj jedinici. Tamo si je uredila osobne dokumente. Nakon dva mjeseca, ponovo su je pozvali da se s novim dokumentima javi u toj upravnoj jedinici. Ovoga puta oduzeli su joj dokumente koje su joj izdali dva mjeseca prije, probušili ih i rekli joj da ne vrijede više. Sjećam se tog dana, kad je došla doma, bila je vrlo tužna i samo je plakala. Moja sestra je tad imala petnaest godina i sama je uređivala dokumente. A meni nije bilo ništa jasno. Još uvijek sam čekao poštara, ali sam ubrzo uvidio da slovensko državljanstvo neću dobiti. Školovanje sam nastavio bez zapleta, a pritom nikome nisam rekao da poštara nije bilo. Kad sam završavao osnovnu školu, vršnjaci su odlučivali šta dalje, a ja sam znao da bih za upis u srednju školu trebao osobne dokumente. Izgubio sam volju za učenjem i u sedmom razredu školsku klupu zamijenio košarkaškim igralištem ispred zgrade.

Odrastao sam u jednom od tvrđih okoliša u Sloveniji, na Fužinama, gdje je bio i velik policijski nadzor. Morao sam se sakrivati u neprestanom strahu da će me otkriti. Upravitelj zgrade u kojoj smo imali socijalni stan, ispitivao me, imamo li državljanstvo. Naravno da ga imamo, odgovarao sam. Ako bih rekao da ga nemamo, tko zna šta bi se dogodilo. Svo vrijeme sam imao osjećaj da ljudi nešto sumnjaju. Nikad nisam imao neprijatnan susret s policijom, s njima sam razgovarao samo kad bi me nešto pitali. Ako bi me možda neki put iznenadili s pitanjem, tipa “tko je flomasterom crtao po zgradi”, bio sam sasvim ukočen i uplašen. Uglavnom sam se zadržavao kod kuće da bih izbjegao loše društvo, na igralištu gdje smo s prijateljima igrali košarku. A nakon košarke odmah doma, gdje sam bio najkasnije u devet uvečer. Košarka je postala moj život, bekstvo iz stanja u kojem sam se osjećao kao u zatvoru. Košarka, dom, košarka, dom, takva je bila moja svakidašnjica nekoliko godina. I dan-danas mi je žao zbog jedne stvari koju nikad nisam ostvario – sigurno bih trenirao košarku, ali bez dokumenata nisam mogao.

Prijatelji su me pozivali da idem s njima na more, te sam im odgovarao da još ne znam, da možda, da vjerojatno, ako bude-bude, najvjerojatnije drugi put, a u stvari sam znao da neću moći ići jer nisam imao nijedan dokument za prelazak granice. Oni su išli, a ja sam bio deset, jedanaest godina u Sloveniji. Kao svakome djetetu falilo mi more, i baka. Baka u Bosni, gde smo ranije odlazili na godišnji odmor, bila je već jako stara, a ja sam samo želio da živi, da ne umre, da je još jednom vidim. Djed je međutim umro 1994., ali ja nisam mogao na sahranu, bilo mi je vrlo teško. Bili smo zaključani u ovoj državi. Osjećao sam se doslovno kao u zatvoru. Nisam mogao nikuda, to je bio takav čudan osjećaj.

Mama o tome nije puno govorila jer ju je tako jako povrijedilo. Prije svega brinula je, kako će kao samohrana majka izdržavati dvoje djece. Već prije raspada Jugoslavije radila je u jednom ljubljanskom lokalu, dok se nije okliznula dok je brisala pod, pala na leđa i teško ozlijedila kičmu. Liječenje i oporavak bili su dugotrajni. Kada su kasnije “brisali” nju, sve im je išlo glatko, nitko se nije okliznuo. I izgubila je posao. Tek nakon nekog vremena pružila se prilika za drugi posao, u nekoj gostionici kod prijateljice, gdje je radila na crno u kuhinji i posluživala. I ona se morala kriti. Kad je došla radna inspekcija, krila se svugdje. Danas priča kako je bježala da je ne bi našli. Morala se snaći da nas je sve prehranila. Radila je po cijeli dan, samo da je kući donijela kruh. Svaku novu godinu bio sam kod kuće sam sa sestrom. Još sad se sjećam kako sam je zvao na telefon i plakao, jer sam htio mamu kao svako dijete. A ona je bez predaha radila već dva dana da bi zaradila. I kad je došla doma, čestitala nam je i odmah zaspala, jer je bila tako umorna. Tad nam je bilo teško.

Više od pola godine jeli smo samo kruh i mlijeko. Povremeno je mama na Crvenom križu dobila pakete pomoći. Dječijih dodataka i drugih povoljnosti nije bilo. Računi za troškove dolazili su redovno, ali nije ih bilo moguće plaćati. U razdoblju kad mama nije imala nikakav dohodak, snalažljiva sestra, tad još dijete, bi nam iz dućana donijela kakvu hranu. Mislim, uzela je tako da nije platila. Ukrala je. Toliko da smo mi mogli jesti. Doma bi donijela nekakvu paštetu, ragu, špagete. Onda smo bili tako veseli.

Međutim nismo imali uređeno zdravstveno osiguranje. Ako sam se razboleo, čekao sam da prođe. Ako sam iščašio gležanj, nešto ozlijedio, ako mi je noga natekla, stavio sam led na nju i čekao da prođe. Majka se, ubrzo nakon toga što je dobila stalnu radnu vizu za strance, iznenada razboljela. Otkrili su joj tumor, izvadili bubreg, nakon toga su uslijedile još druge bolesti, dobila je trombozu i erizipel, i ništa nije prošlo. Na nozi joj se otvaraju rane, sa svojih petdeset i četiri godina ne može hodati bez štaka i invalidski je umirovljenik prvog stupnja. Zdravlje joj nitko više ne može vratiti.

Najprije si je sestra počela uređivati status prema savjetima Helsinškog monitora i ja sam je sledio u svemu. Dokumente za stjecanje statusa stranca počeo sam uređivati s rodnim listom na kojem je kao kraj rođenja zapisana Ljubljana, s taborničkom iskaznicom, svjedodžbom iz osnovne škole i mjesečnom kartom za gradski promet. 2003. godine dobio sam osobnu iskaznicu za strance na kojoj je u rubrici država ostao prazan prostor. Tako sam zvanično postao građanin republike Nijedna. Nisam pripadao nijednoj državi, ali morao sam imati iskaznicu za strance. Još danas je imam doma. Kad je pogledam, samo se nasmijem. Da bih mogao uložiti molbu za slovensko državljanstvo, morao sam platiti i tečaj slovenskog jezika, jer nije bilo dovoljno da sam imao slovenski, kao obavezni predmet, zapisan u svjedodžbi. Bilo je kao da se penjem na Mount Everest.

Do tad se već nakupio velik dug za plaćanje stana iz kojeg smo se morali 2004. iseliti. Kada sam dobio dozvolu za stalni boravak, pronašao sam si posao u proizvodnji i radio preko tuđeg studentskog radnog naloga. Kad sam dobio građanstvo, redovno sam se zaposlio. Odmah sam posjetio i baku u Bosni i za neko vrijeme i otišao na kraće putovanje po Engleskoj. S dvadeset i tri godine završio sam osnovnu školu, sedmi i osmi razred koji su mi još ostali. Upisao sam se i u srednju školu, program predškolskog odgoja. Sad uz posao posjećujem predavanja. Mir i slobodu, koje sam prije tražio na košarkaškom igralištu, sad pronalazim u biblioteci i u čitanju knjiga. Živim s partnericom i kćerkom koja ima par mjeseci, te brinem o bolesnoj majci.

Sestra, koja zbog brisanja nije mogla završiti srednju školu, kasnije je završila trgovačku školu. Sad želi steći vozačku dozvolu za sve kategorije. Ima svoje snove, tako i treba. Ispit za kamion već je položila, sad polaže ispit za autobus. Želi biti vozač gradskog autobusa.

Moja priča je sad još samo povijest, ništa drugo, koja se može zapisati na papir. Ali ne mogu vratiti vrijeme, početi iznova i nešto promijeniti.

Pišući biografije bilježimo dobre i loše priče, istinite i one malo manje. Potruditi ću se, da na ovih nekoliko strana ispričam svoju priču.

Rođena sam davne 1961. godine u malom makedonskom gradu. Sudbina je htjela da se moji roditelji razvedu i mene daju na usvajanje. Sa nepunih dvije godine sam dobila novu obitelj, jedinu koju poznajem, ali vam ovdje o tome neću više pisati.

Odrasla sam na selu, tamo završila i osnovnu školu. Kada sam trebala krenuti u srednju školu, roditelji su se tome protivili, jer su smatrali da kao djevojčica ne trebam izobrazbu, već posao i biti pomoć na imanju. S obzirom da sam bila odlična učenica, roditelji su na kraju popustili i upisali me u srednju školu, ali sreća nije dugo trajala. Roditelji su na sve načine pokušavali isprovocirati napuštanje škole i na kraju su u tom naumu i uspjeli. Školu sam napustila tik pred krajem druge godine, a nisam imala dovoljno novaca ni za hranu, kamoli za što drugo.
Cijele dane sam radila poljoprivredne poslove i razmišljala što će biti sa mnom. Nisam se mogla pomiriti sa ostankom na selu i fizičkom poslu od jutra do mraka. U to vrijeme sam upoznala i mladića čija sestra je živjela i radila u Sloveniji. On se pripremao otputovati k njoj kako bi se tamo nastanio i zaposlio. Pozvao me da mu se pridružim i krenem sa njime te 1979. godine. Budući da sam bila maloljetna nisam mogla odmah otići, već sam čekala na svoj 18. rođendan. 5. kolovoza na prvi dan svoje punoljetnosti, tako mladi, ludi i zaljubljeni skovali smo plan kako ćemo otići u Sloveniju. Spakirala sam svoje stvari u kufer i puna vjere i snova krenula na put u bolji život.
Odmah po dolasku u Črnomelj mi je postalo jasno zašto je moj dečko toliko govorio o Sloveniji i zašto je htio doći baš tu. Osjećala sam kao da sam oduvijek tu. Brzo smo našli smještaj i posao, međutim sreći je brzo došao kraj. Dečko je postao ljubomoran i nije mi dozvoljavao da radim. Mjesec dana sam bila zaposlena u tadašnjem IMV u Novom mestu, nakon čega sam se zaposlila u tekstilnoj industriji, tvornici Novoteks. Dečko se protivio mom radu, smatrao je da zarađuje dovoljno kako bi živjeli od njegove plaće. Uskoro sam otkrila, da se moj život nije previše izmjenio.

Jednoga dana, 1981. godine, spakirala sam kufere i otišla u Kranj. Tako se naša zajednička priča završila. U Kranju sam vrlo brzo našla posao i uredila si život onako kako sam oduvijek željela. Bila sam presretna, moji snovi su se počeli ostvarivati. Radila sam u Tekstilindusu, bila sam nastanjena u radničkom domu i brzo sklapala prijateljstva. Tako sam upoznala i svog budućeg supruga i godine 1984. udala. Godine 1986. rođena je naša kćerkica i bili smo sretna i zadovoljna obitelj. Suprug je radio u vojarni u Kranju. Budući da si tada mogao imati stalno prebivalište samo u jednoj državi SFRJ, stalno prebivalište u Kranju sam prijavila 8.11.1984., ubrzo po vjenčanju. U Kranju smo živjeli do studenog 1988.g., kada je muž dobio premještaj. Preselili smo u Maribor, gdje se 14.6.1990. rodila i naša mlađa kćer. Bili smo zadovoljni, muž je radio, ja čuvala djecu. Onda su u našoj državi počele promjene i posljedično raspad Jugoslavije.

Sjećam se plebiscita i sa koliko nade u bolje život smo glasali za neovisnost Slovenije, s koliko nade sam glasala za predsjednika Milana Kučana. Niti u najluđim snovima nisam mislila da će se dogoditi, ono što je uslijedilo. Svi znamo kako su se stvari rasplele i kako je raspad protekao. Ovdje ne želim pisati koliko je boli i patnje raspad uzrokovao meni i mojoj obitelji. Naime, u svibnju 1991. samo otišla k mojima u Makedoniju. Tada nisam radila, a htjela sam da moji roditelji malo vremena prožive sa svojim unukama. Htjela sam ostati mjesec dana, a budući da je u to vrijeme i moj brat sa ženom očekivao djete, htjela sam prisustvovati i tom veselom događaju. Kako kažu stari i mudri: zlo nikad ne dolazi samo, uvijek ga prati još jedno. Snaha je rodila bebu sa srčanom manom, koja je po jednom mjesecu umrla. Ostala sam uz njih u tim teškim trenutcima. Muž je za to vrijeme radio i pozvao nas da se vratimo, jer smo mu nedostajale. Povratak smo planirale 1. srpnja, odmah nakon što muž primi plaću. Međutim, to je ostala samo puka želja, 25.6.1991. je televizija emitirala program sa izvanrednom novošću : „U Sloveniji je započeo rat!“

U tom trenutku mi nije bilo jasno tko ratuje sa kime i nisam mogla vjerovati onome što vidim i čujem. Iz grada sam zvala muža, jer na selu nismo imali telefon, ali i tamo su veze bile prekinute. Dugo nisam mogla razgovarati ni sa kim iz Slovenije. Po približno 7. ili 8. danu, ne znam točno, uspjela sam dobiti muža. Na moje pitanje o tome što se događa i koliko je istine u tome što izvješćuju putem televizije, rekao je da ništa ne zna, da se brine da će izgubiti posao i ne zna što učiniti. Nakon razgovora, osjećala sam se šokirano i izgubljeno.

Nisam znala kakva je realna situacija u Sloveniji, nisam znala kako se vratiti doma, kćerci nisam znala objasniti zašto se ne vraćamo nazad i zašto ne možete vidjeti svoga oca. Imala je u to vrijeme samo 5 godina. Tada nisam ni slutila da ću morati čekati 21 godinu da ponovno dođem u Sloveniju – zemlju koju ljubim, da ću tek nakon 21 godine vidjeti svoje prijatelje.

Kada sam u Kranju i Ljubljani nedavno vidjela svoje prijatelje, stan u kojem sam živjela i sva meni tako draga mjesta, mislila sam da će mi srce puknuti od sreće koliko i od žalosti. Svih 20 godina sam trpjela i živjela u nadi da ću se jednog dana vratiti tamo kamo pripadam. Prošla sam puno teških iskušenja. Kad god sam pitala prijatelje kako da se sa obitelji vratim, dobila sam isti odgovorim – ne možete jer ste izbrisani. Usprkos tome, nikad nisam prestala voljeti Sloveniju, zemlju u kojoj smo bili najsretniji.

Rujna 2004. sam zamolila prijatelje da nam pošalju jamstveno pismo kako bi ih posjetila i raspitala se o mogućnosti povratka. Sa jamstvenim listom sam u listopadu iste godine u Podgorici probala dobiti vizu. Što sam čula od djelatnika slovenske ambasade, ne želim ponavljati, a vizu nisam dobila. Ostala je samo nada da će se jednog dana sve promijeniti i evo, promjenilo se i sada se nadam da će moje kćeri moći živjeti u zemlji u kojoj su se i rodile.
Nadamo se odgovoru da se možemo vratiti kući, jer mi svoj dom nismo nikada napustili. Samo smo otišli u posjet djedu i babici. Na početku se nismo mogli vratiti zbog rata, kada se rat okončao, nismo mogli jer nije bilo dozvoljeno. Bili smo izbrisani i nitko nas ništa više nije pitao. Neću pisati o ružnim stvarima, ne želim o tome koliko su naše kćeri trpjele zadnjih dvadeset godina, dovoljno je da napišem da su posvuda tretirane kao bjegunci iz Slovenije. Često su me znale pitati: „Mama, zašto smo mi bjegunci?“ Nisam znala što odgovoriti, jer u biti nismo nikamo ni bježali. Danas su moje kćeri divne osobe. Usprkos tome što smo cijelo vrijeme selili, bile su odlčne učenice. Eva nažalost još nije završila fakultet, ali se nadam da će ga okončati. Ema studira, ima kćerkicu sa Slovencem s kojim i živi. To je dodatan razlog zbog kojeg se želim vratiti u Sloveniju.

Poštovani, u ime moje djece i mom imenu vas molim da nam dozvolite povratak i život u Sloveniji. Mojoj djeci bi vratili nadu u bolje sutra, bar malo nadoknadili sve što su pretrpjele, a toga je bilo puno – od povremeno i gladi, znate kako je bilo u Srbiji, do toga da su jednu školsku godinu započele u jednoj a završile u drugoj državi, da od svog odlaska iz Maribora nismo imali stalno prebivalište niti mjesto koje bi mogle nazvati domom. Odrasle su seleći iz mjesta u mjesto. Dozvolite nam da nastavimo tamo gdje smo stali prije 20 godina.

Primo Levi je do kraja svog života, koji je okončao samoubistvom, sanjao o svom iskustvu iz Aušvica. U noćnoj mori o logoru, mestu bez spoljašnjosti, koja se ponavljala iz noći u noć, njegov prethodni život, njegova porodica, sve što je postojalo izvan tabora, predstavljali su tek kratak predah, prevaru čula, samo san, iz kog se svaki put ponovno budio sa naredbom „ustani“ u sveprisutnu i jedinu realnost konc-logora. Primo Levi se uprkos toj strašnoj poziciji žrtve, koju su u nacističnom logoru eksterminacije potpuno dehumanizirali, suprotstavljao samoubistvu, koje je recimo Jean Améry video kao jedini pristojni spas iz takve situacije. Iz ništavila se dokopao egzistencije i dostojanstva uz pomoć dugogodišnjeg svedočenja o instituciji logora uništenja; pokušao da ga razume i da nama, koji srećom to nismo doživeli, ukaže na kao oštricu noža tanak prostor u kome pojedinac može sačuvati dostojanstvo u takvim okolnostima. Ipak u „Potonuli i spaseni“ je napisao da su upravo oni najbolji potonuli u logoru i da, dakle, nisu ostali živi.

Posle skoro mesec dana je slovenačka javnost saznala da je nestao Aleksandar Aco Todorović, a odmah zatim da je očigledno umro svojom odlukom, ili kako se to zove na nemačkom, da je izabrao „Freitod“ (slobodnu smrt). Mi koji smo ga poznavali, nadali smo se da će biti pronađen živ, a istovremeno smo se bojali da je doneo svoju zadnju odluku.

Aco je bio jedan od 25.671 izbrisanih stanovnika Slovenije, ljudi koji su arbitrarno izbrisani iz registra stanovnika sa stalnim boravištem. Reći da je bio „jedan od“ je više nego premalo, iako je to postala njegova glavna odrednica zadnje dvadeset i dve godine. Najpre je zaista bio „samo“ jedan od izbrisanih ljudi kojima je grupa znanih počinilaca-vlastodržaca nekažnjeno oduzela ono osnovno što je neophodno ljudskim bićima da bi mogla da žive: status osobe, koja poseduje pravo da ima prava. Izbrisani su izgubili osnove svoje egzistencije, vlasništvo, posao i primanja, stanove, zdravstveno i socialno osiguranje, mogućnost školovanja, istovremeno gubeći i porodice, prijatelje, fizičko i mentalno zdravlje, i ono što je najgore, paralelno su im oduzimali dostojanstvo. Oni koji su najzaslužniji za „brisanje“ uporno su odbijali sopstvenu odgovornost: za sve što se dogodilo su krivili same izbrisane, predstavljali ih kao zločince, otpadnike, lenjivce, lažnjivce i prevarante… Uprkos merama odštete i posrednom priznanju brisanja, nisu pomogle presude ni ustavnog ni evropskog suda za ljudska prava, kao ni surove činjenice o zločinu brisanja koje smo mi, istraživači i aktivisti, iskopali ispod naslaga sistematičnih laži širenih od strane odgovornih. Izbrisanima se odgovorni nisu izvinili, niko nije priznao zločin, a sveopšte poricanje događaja i prenošenje odgovornosti samo se nastavilo.

Aco je bio jedan od hrabrih, a ujedno jedan od najboljih. S tim ne mislim samo na hrabre među izbrisanima, nego u Sloveniji uopšte. Izašao je iz anonimnosti i, uprkos tome da je bio bez dokumenata, istakao se u javnosti, počeo da govori o brisanju, da organizuje druge izbrisane, da se bori. Prvi put sam sa njim razgovarala telefonom povodom osnivanja Društva izbrisanih, u vreme kada većina nije želela ni da veruje ni da čuje o tome da se brisanje dogodilo. Na početku je bio nesiguran, ali tvrdoglav, odlučan i nepopustljiv. Oko sebe je okupio šačicu ljudi koji su bili spremni da javno istupe i tako je prividno nepostojeće uveo direktno u stvarnost. Čovek, koji se sopstvenim snagama iskopao iz ponora nepostojanja, vratio je dostojanstvo sebi i drugima, postao ličnost i odgovorno političko biće.

U poslednja dva meseca smo se videli dva puta. Sreli smo se na predstavi o izbrisanima u Kranju, gde sam došla sa komšinicom, koja je i sama bila izbrisana. Činio mi se stabilnim i nekako zadovoljnim: deo ljudi je shvatio šta se zapravo dogodilo, rasprava o odštetama se nastavlja, dogodile su se stvari koje ne bi mogli ni da zamislimo, da nije bilo njegovog aktivizma. Zadnji put sam ga videla kada je sa Mirjanom Učakar došao na film i diskusiju o Hani Arent u Ptuju. Tada smo razgovarali o ajhmanovskom mentalitetu i slovenačkim birokratama koji su sproveli brisanje. Aco je bio humanistički obrazovan. Dobro je razumeo širu povezanost brisanja i zločina protiv čovečnosti. Bio je svestan značaja svedočenja o brisanju, neophodnosti da se on prepozna kao zločin, kao i činjenice da je poricanje brisanja i nekažnjavanje počinilaca otvorilo vrata i nekažnjavanju drugih tranzicionih krivičnih dela i zločina.
Neću se upuštati ni u kakve spekulacije o neposrednim razlozima za njegovu smrt jer je nemoguće pronići u ljudsku dušu. Međutim ne mogu zanemariti činjenicu da je zbog brisanja, zbog svedočenja o toj nepravdi, zbog bitke da se brisanje prizna i žrtve obeštete, on lično platio visoku cenu. Nikada nećemo saznati šta je sanjao Aco Todorović, kakve snove o ispravljanju nepravde, kao i noćne more o brisanju. Sa sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna žrtva brisanja. Ipak to nije anonimna smrt. To je urlikajuća izjava za javnost koja Sloveniji poručuje da guranje glave u pesak pred zločinima i kršenjima prava manjine (ili čak podrška tome) samo otvara vrata patnji ne samo te manjine, već i kršenju prava većine. Nažalost to nije predmet opšte spoznaje. Povodom obaveštenja o Todorovićevom nestanku neki anonimni čitatelji nisu mogli da se suzdrže od svojih rasističnih i šovinističkih komentara. Neka ih je sram!

Klanjam se hrabrosti koju je pokazao Aco Todorović. Slava mu!

Vlasta Jalušič, Mirovni inštitut, Ljubljana
Prevela Jovana Mihajlović Trbovc

Vedela sem, da bo prišel dan, ko bom lahko nekomu povedala resnico, kaj se mi je zgodilo v življenju – pa vem, da ne po moji krivdi. Rojena sem v Bosni in Hercegovini leta 1970. V Slovenijo sem prišla »s trebuhom za kruhom« leta 1986, ko sem bila stara komaj 16 let. Živela sem v Ljubljani pri stricu, ki mi je pomagal najti službo. Pri njem sem bila tudi začasno prijavljena. Zelo hitro sem se zaposlila v Univerzitetnem kliničnem centru (delo v pralnici) in kmalu za tem dobila sobo v samskem domu. V UKC sem delala dobrih sedem let. V službi sem se počutila zelo dobro, zelo sem bila zadovoljna in všeč mi je bilo. Leta 1991 sem se poročila in leta 1992 rodila sina.

Ko je bilo potrebno oddati vloge za državljanstvo, sva z možem to naredila istočasno. On je slovensko državljanstvo dobil, moja vloga pa je bila zavrnjena, ker pred plebiscitom v Sloveniji nisem imela prijavljenega stalnega prebivališča. Stalnega prebivališča pred plebiscitom nisem mogla prijaviti, ker sem živela v samskem domu in na tistem naslovu so mi rekli, da ne morem imeti stalnega prebivališča. Takoj po plebiscitu, ko je bilo možno, sem prijavila stalno prebivališče, še isti teden. Rekli so mi, da lahko vlogo za slovensko državljanstvo kasneje (ko mož dobi državljanstvo) ponovno vložim in zaprosim na osnovi moža in sina, ki sta bila slovenska državljana. To sem tudi naredila.

Dokler nisem dobila državljanstva, jaz nisem šla nikamor iz Slovenije. Jaz svojih staršev, brata in sestre nisem videla štiri leta in pol. Mojega otroka so spoznali, ko je bil star pet let. A je to človeško?

V tistem času smo v službi izvedeli, da bodo vsi, ki nimajo slovenskega državljanstva odpuščeni in res sem leta 1992 ostala brez dela. Bila sem prepričana, da bodo upoštevali dejstvo, da sem žena in mati slovenskega državljana, ampak sem se zmotila. Tudi ostali sodelavci, ki niso imeli slovenskega državljanstva, so dobili odpoved. Težko se je bilo spopasti s tem, da si vržen nekam v meglo, ker nimaš ne službe ne državljanstva. Na slovensko državljanstvo sem čakala osem let! V tem času mi je potekla osebna izkaznica in še pred iztekom sem šla na Mačkovo, da bi si podaljšala. Tam sem doživela šok. Pred mojimi in moževimi očmi je odgovorna oseba ta moj veljaven osebni dokument uničila – preluknjala. Ta oseba mi je tudi rekla, da tujci v Sloveniji ne morejo imeti stalnega prebivališča. Da ne morem imeti slovenskih dokumentov, če nimam državljanstva. Vprašala sem, kako naj živim brez dokumenta, kako naj komu dokažem, da sem res ta oseba, če pa nimam nobenega drugega dokumenta? Takrat še nisem dojela, da sem izbrisana. Nisem vedela. Uradnica mi je rekla, da moram jaz na bosansko ambasado, da si uredim potni list, pa potem lahko zaprosim za bivalno vizo.

Potem sem vložila prošnjo za bosanski potni list, ko sem ga dobila, sem zaprosila za bivalno vizo. Dobila sem jo, a je veljala zelo kratek čas. To je bilo potrebno stalno obnavljati, podaljševati. Kakšne vrste so to bile na Mačkovi! Ker sem imela doma majhnega otroka, nisem mogla cele dneve čakati v vrsti. Pa kako smo tam pozimi v vrstah zmrzovali! Tasta sem pošiljala, da je šel čakat v vrsto in ko bi počasi prišel na vrsto, me je poklical, da sem prišla tja. Pa še takrat nisem prišla na vrsto, ker je bilo konec uradnih ur. Tako je bilo tri dni zapovrstjo in potekla mi je bivalna viza, kar je vse skupaj še dodatno zakompliciralo. Ko sem končno prišla do okenca (z neveljavno vizo) in razložila, kaj se mi je zgodilo, so mi rekli, da mi ne morejo nič pomagati. Naslednji dan sem šla zopet tja in jih prosila, da mi pomagajo. Zmerjali so me, da nisem na pravem oddelku in mi rekli, če me policija dobi z neveljavnim dokumentom , me bodo odpeljali v BiH. Jaz pa sem tukaj imela moža in otroka in nikoli nisem bila odvisna od države, znala sem poskrbeti zase, da sem imela delo in normalno življenje. Takrat me je sesulo do konca. Pa ne toliko to, da sem ostala brez dela, čeprav mi ni bilo vseeno, saj je bila to moja prva služba, ampak to, da sem v taki situaciji, da me nihče ne obravnava kot človeka. To me je prizadelo.

Ko sem prvič vložila za bivalno vizo, so mi rekli, da se moram najprej odjaviti (ker sem imela prijavljeno stalno prebivališče na naslovu, kjer smo živeli), potem pa se na drugem okencu začasno prijaviti. Nikoli nisem razumela, zakaj. So se poigrali z mojo usodo? Ostala sem brez vsega. Nisem imela osebnega dokumenta, niti zdravstvenega zavarovanja. Uradna oseba mi je rekla, da moram z neveljavnim dokumentom (bosanski potni list in neveljavna bivalna viza) ven iz Slovenije in potem se vrniti in še enkrat zaprositi za bivalno vizo. Vprašala sem, kako mi to lahko svetuje in kdo garantira, da jaz lahko z neveljavnim dokumentom pridem nazaj. Uradnica ni hotela povedati svojega imena, bila je tiho in potem rekla samo, da mi ne more pomagati. Kako bi naj šla čez mejo z neveljavnim dokumentom? Tukaj sem imela družino! Jaz sem se bala po ulici hodit! Mislim, da tudi ti uradniki niso vedeli, kaj je prav pa kaj ne. Vse je bilo tako zmedeno. Če bi mi kdo jasno povedal, kaj moram narediti in kakšne so lahko posledice, bi bilo vse drugače.

Približno tri leta sem bila brez kakršnega koli dokumenta. Imela sem le potrdilo, da sem oddala vlogo za slovensko državljanstvo. Službo sem si nekako našla (na črno, prek študentske napotnice koga drugega), da nisem bila brez vira dohodka, saj sem vajena delati in želela sem delati. Pa še mož je takrat ostal brez službe. Nisem imela zdravstvenega zavarovanja, nisem mogla k zdravniku, karkoli me je bolelo, sem morala trpeti… Veliko zob sem izgubila. Mene so tako zobje boleli! Sama sem si pomagala. Enkrat sem iz obupa prosila sorodnico, če mi da njeno zdravstveno kartico, a mi ni dala. Ona se je bala, da bo imela težave in mi ni dala. Jaz sem to razumela, ampak me je vseeno tako prizadelo. Na srečo nisem imela kakšnih hujših zdravstvenih težav. Mlada sem bila in zdrava.

Leta 1996 sem zanosila in morala bi k zdravniku. A kako? Na tem svetu je še nekaj dobrih ljudi in nisem obupala. Rekla sem si, da bom rodila, pa če se svet sesuje. Ljudem okrog sebe sem povedala o svoji stiski, ker sem upala, da mi bodo lahko pomagali. Res mi je eno dekle pomagalo -  odpeljala me je k svoji znanki, ki me je prijavila kot begunko iz BiH. Jaz sem se najprej bala prijaviti kot begunka, ker sem vložila prošnjo za državljanstvo. Po vseh teh letih življenja v Sloveniji, sem morala postati »begunka«, ker nisem imela zdravstvenega zavarovanja. V Slovenijo sem prišla še kot otrok stara 16 let, ker sem želela svoj zaslužek in živeti normalno življenje. Vseeno sem bila vesela vsaj tega begunskega statusa, da sem lahko šla normalno rodit – dobila sem hčerko. Sem se pa še vedno spraševala, zakaj jaz ne morem dobiti slovenskega državljanstva. Status begunke sem imela do takrat, ko sem leta 1999 končno dobila slovensko državljanstvo.

Po tem, ko sem oddala vlogo za državljanstvo, sem morala vsake tri mesece obnavljati pretekle dokumente (npr. potrdilo o nekaznovanosti) k vlogi za državljanstvo. Vsako potrdilo je veljalo le tri mesece in vsakič sem morala na ambasado BiH, kjer sem za vsako potrdilo plačala takratnih 40 mark. Tako je bilo vseh osem let. Ko so mi po osmih letih zavrnili mojo prošnjo za državljanstvo, ker naj ne bi (po njihovih trditvah) pravočasno priložila potrdila o moževem osebnem dohodku. Jaz trdim, da sem to pravočasno oddala, vendar nimam dokazila, saj mi vratar, ki je to sprejel , ni dal nobenega potrdila. Ko sem dobila domov vabilo in je pisalo, da naj se zglasim na Mačkovi zaradi vročitve , sem bila prepričana, da sem končno po osmih letih dobila državljanstvo. Ko sem prišla na Mačkovo, sem gospoda (zelo dobro se ga spomnim, saj je bil brez ene roke) vsa vesela vprašala, če sem res dobila državljanstvo. Ta gospod se mi je smejal v obraz in rekel:« Ja, ja, gospa, ste dobila!« Brez kakršnega koli pojasnila, mi je dal podpisati nekaj papirjev. Jaz sem verjela, saj je na vabilu pisalo, naj pridem na vročitev, pa še on je rekel, da sem dobila… Ko sem podpisala, mi je rekel: »Ne, ne gospa, vi niste dobili državljanstva. Prošnja je zavrnjena, ker niste dostavila potrdila o osebnem dohodku od moža.« Tega dne ne bom nikoli pozabila! Vsa objokana sem šla domov svoji družini vse to povedat. Še enkrat sem bila ponižana na »lep« način. Mislim, da bi morala slovensko državljanstvo dobiti že leta 1992, saj sem izpolnjevala pogoje in mož in otrok sta bila slovenska državljana. A zaman.

V teh osmih letih me je zelo zabolelo tudi to, da sem od sosedov slišala, da policija vsake tri mesece prihaja v naše naselje spraševat zame, če res živim na tem naslovu. Ko so sosedje vprašali, zakaj to sprašujejo, so jim rekli da zaradi državljanstva. Počutila sem se kot najhujši kriminalec, kot da bi nekaj naredila narobe. Pa nisem. Pošteno sem živela, preživljala svoja dva otroka, od države nikoli nisem bila odvisna. Še zdaj po 20ih letih mi je zelo hudo, ko se vsega tega spomnim. Morda bo kdo, ki bo to prebral, rekel, da to ni res. To je kruta resnica in še marsikaj bi lahko napisala, pa me je sram povedati, kaj vse sem doživela zaradi tega, ker nisem mela slovenskega državljanstva.

Ko sem dobila zavrnjeno prošnjo, so mi rekli, da naj ponovno vložim. Zopet je bilo treba priložiti enake dokumente in vse to zopet plačati. Spoznala sem, da nikoli ne smeš obupati. Slišala sem za eno gospo, ki je nudila brezplačno pravno pomoč in sem takoj naslednji dan, ko sem dobila zavrnjeno vlogo, šla do nje, ji povedala svojo zgodbo in predložila vse dokumente. Še zdaj sem ji neizmerno hvaležna, saj me je ona rešila. Plačala je tudi takso, ki sem jo morala ponovno plačati a za to nisem imela denarja, saj sva bila takrat oba z možem brez službe. Jaz sem ji tako hvaležna! V dveh tednih sem dobila slovensko državljanstvo! Potem sem si tudi takoj službo našla in spet začela delat.

Žalostno je, da se nekdo lahko tako poigrava s človeškimi življenji. Mnogi se verjetno še zdaj sprašujejo, kaj sploh hočejo ti izbrisani? Hočemo opravičilo za to, kar so nam storili. Še zdaj se zelo dobro spomnim gospoda brez ene roke, ki je delal na Mačkovi. Pa ene gospe, ki je takrat delala tam in zdaj dela v Mostah. Še zdaj se spomnim. Ko moram karkoli iti urejat, se kar naježim, mi postane kar slabo, ker se spomnim teh ljudi. Prisoten je nek strah, da ne bo spet kaj narobe.

Samo mi in naše družine vemo, kako smo vse to preživeli. Vem, da so še veliko hujši primeri od mojega, da so nekatere družine razpadle zaradi tega. Nekateri se leta in leta niso videli… Se je kdo vprašal, kako je tem ljudem? Dokler nisem dobila državljanstva, jaz nisem šla nikamor iz Slovenije. Jaz svojih staršev, brata in sestre nisem videla štiri leta in pol. Mojega otroka so spoznali, ko je bil star pet let. A je to človeško? Zato, ker jaz nisem imela papirjev in nisem mogla čez mejo. Kako otroku razložit, zakaj drugi lahko grejo v Bosno mi pa ne? Kaj mu reči, ko sprašuje, zakaj imajo drugi dve babici, on pa samo eno? Ne moreš vsega tega otroku razlagat. Kasneje smo se šli pogovarjat na Gorjance, ker jaz nisem mogla čez mejo. Oni so lahko šli, jaz pa ne. Pa še vojna se je takrat začela in nekaj časa sploh nisem vedela, ali so mi sorodniki živi… Zakaj ravno jaz? Spomnim se ljudi, ki niso imeli službe, ne stanovanja, pa so dobili državljanstvo takoj. Jaz pa ne… Kruta resnica je to, da so se izživljali nad nami izbrisanimi. Ko sem dobila državljanstvo in sem prvič lahko šla v BiH na obisk k sorodnikom, se jih sploh nisem več spomnila. Čisto sem bila spremenjena. Spraševali so, kaj je z mano, da sem povsem drugačna. Sploh se nisem znala več smejati. Ko sem jaz babico videla… Najprej sem njo srečala na ulici, ko sem prišla. Sploh nisem mogla govoriti. Jokala sem. Dva dni nisem mogla k sebi. Tako sem bila srečna, da sem sploh po toliko letih lahko šla tja.

Hudo mi je, ko ljudje govorijo, da izbrisani nismo hoteli slovenskega državljanstva. To ni res, jaz sem ga hotela! Ljudje niso vedeli… Tudi jaz, ko sem v Slovenijo prišla, nisem vedela, da se moram takoj za stalno prijaviti, da ne bi kasneje imela težav. Če bi se to zahtevalo ali če bi kdo povedal, da bo to pomembno za državljanstvo, bi se takoj prijavila za stalno. Takrat tudi ni bilo govora o tem v javnosti, po medijih. Ljudje niso imeli vseh informacij, kot je to zdaj. Jaz sem zelo pozno izvedela za izbris. Šele potem, ko sem državljanstvo dobila in sem šla spet delat v pralnico, kjer so delale tudi moje nekdanje sodelavke iz UKC, smo se pogovarjale, kaj se je kateri zgodilo. Jaz v medijih nisem nič o tem zasledila. Ena od teh sodelavk mi je povedala za izbris, pa da obstaja neko društvo. Sem šla enkrat z njo na skupščino in se tudi vpisala v to društvo. Če se ne bi pogovarjala z ljudmi, sploh ne bi nobenih informacij imela.

Hudo je bilo. Res je bilo hudo. Meni se je zgodila krivica. Zelo nerada govorim o tem, o teh letih. Zdaj moja družina živi normalno življenje, na srečo smo zdaj vsi v redu. Jaz sem že davno zapisala vse to, ker sem vedela, da bo enkrat prišel čas, ko bom to nekomu povedala. Imela sem tak občutek. In evo, prišel je ta dan. Tukaj bom zaključila in rekla, da nikoli nobenemu ne želim tega, kar sem doživela jaz v Sloveniji. Seveda imam tudi veliko lepih spominov, a kaj ko vse to, kar sem doživela, pušča grenak priokus.

Rodio sam se 1962. godine u Bosni i Hercegovini. Malo nakon toga smo se preselili u Hrvatsku, u Slavoniju, gdje sam odrastao. Vojni rok sam služio u Srbiji, a nakon toga, 1983. godine došao sam u Sloveniju, u Maribor. U Hrvatskoj sam se odjavio (civilno i vojno), dobio potvrdu o nekažnjavanju te u Mariboru prijavio stalni boravak. Odlazio sam na plebiscit, prve parlamentarne i predsjedničke izbore. U to vrijeme imao sam još uvijek staru jugoslavensku putovnicu, izdanu u Hrvatskoj, koja je važila do 1990. godine, a u Mariboru sam dobio osobnu iskaznicu.

1983. godine kad sam došao u Sloveniju, zaposlio sam se u jednom poduzeću u Mariboru i tamo radio do 1986. godine. Nakon toga sam dobio posao u jednom drugom poduzeću, gdje sam 1993. godine izgubio posao kao tehnološki višak. Do tada sam radio normalno i u poduzeću mi nikada nisu spomenuli da si moram srediti radnu dozvolu i nisu mi spomenuli da moram predati molbu za državljanstvo. Prijavio sam se na burzi i približno godinu dana dobivao naknadu. Nakon toga sam povremeno radio za jedan vinski podrum gdje sam brao jabuke. Tamo su mi rekli da trebam radnu vizu i neka odem na općinu da si to sredim. Nisam shvatio zašto.

U vrijeme odvajanja Slovenije od Jugoslavije nisam predao molbu za slovensko državljanstvo, jer nisam znao što to znači, zašto je potrebno i nisam znao kakve posljedice bi mogle biti. 1994. godine su mi na burzi rekli da bih trebao produžit prijavu, ako želim i dalje dobivati financijsku pomoć. Kad sam došao tamo, s namjerom da to uredim, rekli su mi da odem na općinu zatražiti dozvolu za stalni boravak. Na općini su mi uništili osobnu iskaznicu (izdanu u MB) i bacili je u smeće. Kad sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan što nisu pozvali policiju i da mogu biti sretan da uopće hodam po toj zemlji. Nisu mi rekli da moram urediti status stranca u RS i da trebam radnu dozvolu da bi mogao igdje raditi. Zbog njihove neljubaznosti nisam ništa pitao nego sam samo otišao.

Na općini su mi uništili osobnu iskaznicu (izdanu u MB) i bacili je u smeće. Kad sam pitao zašto su to napravili, odvratili su mi neka budem sretan što nisu pozvali policiju i da mogu biti sretan da uopće hodam po toj zemlji.

U Mariboru sam se 1988. godine upisao u srednju školu metalskih zanata, koju sam pohađao uz posao (večernja škola), ali je nisam mogao završiti jer nisam imao dokumenta s kojim bi mogao doći na završne ispite (to je bilo vjerojatno 1994. godine). Još uvijek imam srednjoškolski indeks.

Od 1983. pa do 1997. godine živio sam u kući jedne starije gospođe, koju sam njegovao te sam joj financijski pomagao dok sam imao posao, u zamjenu za sobu u kući. 1993. godine je gospođa umrla, no ja sam do 1997. još uvijek stanovao kod nje, sve dok me njena rodbina (nasljednici) nisu izbacili iz kuće. Od tada sam na cesti – beskućnik. Na adresu gdje sam živio do 1997. godine dolazili su računi na moje ime, kasnije sam dobio i opomene da nisam platio porez na dohodak (ne sjećam se više do koje godine), na kraju još sudsku nagodbu, prijetnju ovrhom itd. Sve te papire imam još uvijek spremljene. Čitavo vrijeme su mi pomagali prijatelji i poznanici, koji su mi dozvoljavali da kod njih prespavam, ponekad spavam i u nekim radionicama, a ljeti u vrtu, gdje imam jednu baraku. Povremeno radim na crno.

Čitavo vrijeme su mi pomagali prijatelji i poznanici, koji su mi dozvoljavali da kod njih prespavam, ponekad spavam i u nekim radionicama, a ljeti u vrtu, gdje imam jednu baraku.

Sa policijom nisam imao nikakvih problema. Tek prije oko dvije godine me policija zaustavila na cesti i pitala za dokumente. Objasnio sam im da nemam nikakav osobni dokument. Najprije su me gnjavili i rekli da ako sam bez dokumenata mogu dobit veliku kaznu, no kad sam im rekao da sam izbrisan, rekli su mi da sam im trebao to odmah reći i pustili su me. To je bio jedini slučaj legitimiranja, koji sam doživio u zadnjih dvadeset godina.

Od poznanika sam saznao da bih mogu dobiti osobnu iskaznicu za strance. Probao sam to srediti i još uvijek imam sačuvanu potvrdu o tome, no nisam uspio, jer su mi rekli da moram donijeti svoj rodni list i dokaz o nekažnjavanju iz Bosne i Hercegovine. To je bilo negdje krajem devedesetih, no zbog rata nisam otišao nigdje. I da sam otišao, kasnije se ne bi mogao vratiti u Sloveniju, jer nisam imao dokumente. I na kraju krajeva, ja sam se u Bosni i Hercegovini samo rodio i nikada nisam tamo živio. U općini u kojoj sam se rodio mi potvrdu o nekažnjavanju vjerojatno ne bi ni izdali zbog napetih odnosa između Bošnjaka i Srba na tom teritoriju. Kasnije, negdje oko 2002. ili 2003. godine, predao sam molbu za slovensko državljanstvo te bio odbijen. U lokalnoj zajednici, gdje sam početkom devedesetih izašao na izbore, molio sam za potvrdu da sam tamo dolazio na izbore. Tu potvrdu sam odnio u općinu Maribor kako bih dokazao da sam bio stalno prijavljen i da sam živio u Mariboru. Na općini su se izderali na mene i rekli da tu potvrdu nisam smio dobiti te da je to odavanje državne tajne. Također su zvali tajnika te lokalne zajednice, koji mi je predao potvrdu, te i njega izgrdili kako je mogao napisati takvu potvrdu.

Zbog toga što sam bio izbrisan izgubio sam kuću u kojoj sam živio, nisam mogao napraviti vozačku dozvolu, nisam mogao završiti srednju školu te nisam mogao više dobiti posao. Znam da bih danas imao posao da sam imao sređen status. Izgubio sam dosta zuba jer nisam imao zdravstvenog osiguranja i nisam imao novaca da bih plaćao zubara. Težih zdravstvenih problema, osim problema sa zubima, na sreću nisam imao. Ako sam koji put trebao neke lijekove dali su mi ih prijatelji. Zbog brisanja nisam mogao preko granice pa tako nisam mogao niti na pogreb svojih roditelja u Hrvatsku. U Srbiji imam brata i dvije sestre, ali sve od služenja vojske nisam bio tamo i od tada ih nisam vidio.

Zbog toga što sam bio izbrisan izgubio sam kuću u kojoj sam živio, nisam mogao napraviti vozačku dozvolu, nisam mogao završiti srednju školu te nisam mogao više dobiti posao. Znam da bih danas imao posao da sam imao sređen status. Izgubio sam dosta zuba jer nisam imao zdravstvenog osiguranja i nisam imao novaca da bih plaćao zubara.

Nisam znao da je toliko ljudi bilo izbrisano. Također nisam znao zašto, kako i kada se je brisanje dogodilo. Znao sam neke ljude koji su imali probleme ali nisam znao točno zašto. Znao sam i za jednu obitelj, koja se je pola godine skrivala u kući. Tek kasnije sam saznao da bi bilo danas sve uredu da sam u vrijeme nakon osamostaljenja Slovenije predao molbu za državljanstvo. Najviše me boli to da još uvijek nitko ne odgovara za brisanje, da nitko nije priznao svoje pogreške. Slovenija ne poštuje ljude – ni poštene ljude – i nije čudno da sve više ljudi odlazi u inozemstvo.

Rodio sam se u Banja Luci 1956. godine. 1973. godine preselio sam se u Sloveniju u potrazi za poslom te se zaposlio u Kranju. U Banja Luci se nisam odmah odjavio, jer nisam bio siguran hoću li ostati u Sloveniji, pa se zbog toga nisam ni prijavljivao u Kranju. Žena je brzo dobila posao u Kranju i tamo radi još danas. 1979. godine rodila nam se kćerka, a 1983. sin.

Početkom devedesetih, kad se počelo pričati o osamostaljenju Slovenije i o tome da će biti potrebno predati molbe za državljanstvo, čuli smo glasine da će sve osobe, koje uzmu slovensko državljanstvo, izgubiti nekretnine i drugu imovinu u ostalima republikama nekadašnje Jugoslavije. Mi smo u Banja Luci gradili kuću, a uz to smo i naslijedili kuću roditelja. Zbog straha da će se glasine i ostvariti, nismo znali što učiniti. Na kraju smo se odlučili da za ženu i djecu ipak predamo molbe, kako djeca ne bi imala bilo kakvih problema u školi u Kranju. Svi troje su državljanstvo dobili, a ja sam se 1991. godine odlučio provjeriti na općini, koje su mi još druge mogućnosti na raspolaganju, osim slovenskog državljanstva (kojega iz prije spomenutih razloga nisam htio zatražiti). Službenik na općini objasnio mi je da mogu zatražiti dozvolu za stalni boravak te da ne trebam predati molbu za državljanstvo. Također mi je bilo rečeno da moram najprije odjaviti svoj stalni boravak, a nakon toga da će me ponovo prijaviti. Napravio sam upravo to što su od mene tražili, a budući da mi je službenik odmah predao potvrdu o ponovnoj prijavi stalnog boravka (koju imam još i danas), nisam ni pomislio da bi nešto moglo ići krivim putem. Nekoliko dana kasnije dobio sam i osobnu iskaznicu za strance.

Putovnica nekadašnje Jugoslavije se je u to vrijeme često mijenjala pa sam za nju trebao svaki put posebno predati zamolbu na ambasadama u Trstu, Beču ili Budimpešti. Unatoč tome da sam imao potvrdu o stalnom boravku i stalnoj radnoj dozvoli, morao sam svake godine posebno produžavati vizu za radnu dozvolu u putovnici (što je naravno bio i trošak).

Godine 1991 mi je istekla osobna iskaznica, kao i putovnica (izdana u Kranju), i kada sam htio urediti nove dokumente rekli su mi na općini da moram u susjednu sobu, gdje ću dobiti osobnu iskaznicu za strance. Iskaznicu sam dobio i bio sam uvjeren da mi je isti službenik uredio i dozvolu za stalni boravak – da me je najzad prijavio. Ali nije. U Kranju sam bio od 28. juna 1984. prijavljen i u vojnoj evidenciji, ali su me 10. decembra 1992. pozvali iz općine i odjavili me iz vojne evidencije.

Ne sjećam se kad točno, ali čini mi se da smo 1994 kupili novi auto. Kad sam otišao na općinu kako bih napravio prijepis, službenica mi je rekla da me u kompjuteru nema i da ne postojim – unatoč tome da sam imao sa sobom osobnu iskaznicu za strance. Nisam shvaćao što mi govori, jer sam naime čitavo vrijeme živio u Sloveniji, a u zadnjoj godini ili dvije čak uopće nisam ni prolazio granicu. Osim toga, kao što sam već spomenu, sa sobom sam imao osobnu iskaznicu za strance. No službenica je rekla: „Vas tu nema.“

Nakon toga ta ista  službenica pozvala je suradnicu, koja je odmah znala da nešto ne valja. Pogledala je moju osobnu iskaznicu za strance i otišla nešto provjeriti. Rekla mi je da se vratim za dan ili dva i tada su mi uredili i dozvolu za stalni boravak.

Očito sam bio 26. februara 1992 izbrisan i to nisam znao sve do 1994. godine, kada sam uređivao prijepis automobila. Na sreću u tom razdoblju nisam odlazio preko granice, jer se u tom slučaju ne bih mogao vratiti, budući da imao staru jugoslavensku putovnicu. Nakon 1994. godine otišli smo dva puta u Banja Luku preko Mađarske. Žena i djeca su imala slovenske putovnice, a ja još uvijek staru jugoslavensku. Na sreću nas nisu provjeravali te tako nismo imali većih problema.

Peteročlana smo obitelj. I ja i muž rođeni smo u Bosni i Hercegovini. Oženili smo se 1979. godine u Bosanskoj Krupi, gdje smo neko vrijeme i živjeli. 1980. godine rodila nam se prva kćer, dvije  godine kasnije druga. Muž je dobio posao za neodređeno vrijeme u pokrajini Gorenjska te smo se zato 1983. godine preselili u Sloveniju. Od tada nismo živjeli nigdje drugdje. Tamo smo živjeli u stanu, koje je bilo u vlasništvu pogrebne tvrtke. Ja sam se zaposlila u bolnici, također u Gorenjskoj. 1990. godine nam se u Sloveniji rodila treća kćer. Osamnaest godina živjeli smo u malom kraju, a 2001. preselili smo se u Jesenice, gdje smo opet dobili stan, koji je bio u vlasništvu muževog poslodavaca. Kad smo se selili iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju, odjavili smo stalni boravak u Bosanskoj Krupi (muž se odjavio i iz vojne evidencije) te se prijavili u Sloveniji. Osiguranje smo imali sređeno čitavo vrijeme preko muža.

1991. godine nismo predali molbe za državljanstvo. Muž je radio čitave dane a ja sam se uz posao brinula i za tri kćerke. Pošto smo imali stalni boravak sređen kao i stalni posao sa ugovorom za neodređeno vrijeme, bili smo sigurni da državljanstva ne trebamo. Nismo očekivali nikakve posljedice. Sa nikim nismo razgovarali o državljanstvu ili o tome zašto ga je potrebno zatražiti. U kraju gdje smo živjeli, većinom su živjeli samo Slovenci, te pridošlica praktično i nije bilo. Do 1993. nismo imali nikakvih problema.

1993. godine su nam u stan došli policajci i zatražili da im predamo sve dokumente. Dali smo im svih pet jugoslavenskih putovnica, no zadržali smo malogranične propusnice. Muža su odveli u policijsku postaju te mu dali potvrdu da su nam uzeli putovnice. Rekli su mu neka s tim papirom odemo na ambasadu BiH u Ljubljanu da nam izdaju bosanske putovnice. Do toga dana, kad je k nama došla policija, nismo znali da smo izbrisani.

Činjenica da smo bili izbrisani predstavljala je za sve nas velik šok. Pogotovo to da je izbrisana i najmlađa kćer koja se je rodila u Sloveniji i nikada nije živjela nigdje drugdje. Na ambasadi BiH u Ljubljani su nam dali bosanske putovnice, između ostalih i za najmlađu kćer. U BiH je već bio rat, zato tamo u to vrijeme nismo odlazili. Od 1993. godine smo svi imali bosanske putovnice i uređen privremeni boravak u Sloveniji. Vize smo dobivali za jedan ili dva mjeseca, ponekad za malo duže razdoblje, no nikada za godinu dana ili duže. To je bio velik trošak sve do 2007. godine, kad smo dobili dozvolu za stalni boravak, a starija kćer državljanstvo, kojeg je mogla sama zatražiti jer je postala punoljetna. Od 1993. godine uvijek smo pravovremeno produljili privremene vize te tako nikada nismo ostali bez statusa. Mužu je poslodavac sređivao radnu dozvolu pa se njemu nije trebalo baviti s time. Razlog je vjerojatno u tome što je muž za poslodavaca obavljao iznimno težak fizički posao, bio je dobar radnik, a i poslodavac je vjerojatno bio svjestan da za tako slabu plaću ne bi našao drugog radnika.

1993. godine su u bolnici u kojoj sam radila, dali otkaz zaposlenima koji nisu imali slovensko državljanstvo – ukupno je otkaz dobilo 24 osobe, a među njima sam bila i ja. Dobila sam rješenje u kojem je pisalo da je razlog za prekidanje ugovora o zapošljavanju to što sam strana državljanka i što mi ističe radna dozvola. Sa strancem koji nema radnu dozvolu, poslodavac naime ne može sklopiti ugovor o radu. Nakon toga, da bih se mogla prijaviti kao nezaposlena, otišla sam na zavod za zapošljavanje, gdje su mi objasnili da kod njih ne mogu ništa urediti, jer nemam slovensko državljanstvo te kao takva nemam pravo na nikakvu socijalnu naknadu ili pomoć. Tako sve do danas nisam dobila od države ništa, nikakvu pomoć, iako imam u Sloveniji stalni boravak. Od tada nisam nigdje radila. Muž je sa svojom plaćom uzdržavao cijelu obitelj. Puno posla je odrađivao i na crno jer samo sa njegovom plaćom nismo mogli pokriti sve troškove.

Po završetku rata otišli smo u BiH te si tamo sredili bosansko državljanstvo. Nisu nas pitali za odjavnicu iz Slovenije ili za bilo koji drugi dokument. Još i danas muž i ja imamo državljanstvo BiH, a u Sloveniji samo dozvolu za stalni boravak, jer državljanstvo još ne možemo dobiti.

U to vrijeme je na upravnoj jedinici Jesenice radila službenica koja se prema nama jako ružno ponašala, te je muža jednog dana optužila da je negdje krao te je pozvala policiju. Ispostavilo se da ga je zamijenila s nekom drugom osobom koja ima slično prezime, ali je time našoj obitelji nanijela veliku sramotu. Jednog dana u ranim devedesetima je nazvala na naš kućni broj telefona i prijetila starijoj kćerki da njena najmlađa sestra neće dobiti produženu vizu za privremeni boravak i da će morati otići živjeti u Bosnu i Hercegovinu. To nas je, normalno, jako preplašilo jer je tamo još bio rat. Čak i kasnije, kad si je jedna od kćerki sređivala dozvolu za boravak svog muža koji je iz Bosne i Hercegovine, ta joj je ista zaposlenica na upravnoj jedinici Jesenice stvarala probleme. Tako nam na primjer nije htjela odmah reći, koje dokumente mora kćerka donijeti iz BiH i kad smo već mislili da smo sve sredili, znala je reći da joj treba još neki papir te smo tako morali više puta u BiH, što je značilo i puno troškova.

Razdoblje od 1993. godine nadalje je bilo za čitavu obitelj jako teško. Konstantan stres, briga za pravovremeno sređivanje viza te strah da nam dozvole neće produžiti, doveli su i do svađa i napetih odnosa unutar obitelji. Brisanje je obitelj gurnulo u siromaštvo i sve tri kćerke su osjećale velik manjak u usporedbi sa ostalim vršnjacima u školi.

Nakon dolaska policije 1993. godine, kćerke su u školi dobile pismenu obavijest za roditelje da ne mogu više pohađati tu osnovnu školu, jer nemaju slovensko državljanstvo te da ih upišemo u osnovnu školu za izbjeglice u Jesenicama. Jednu ili dvije godine su išle u tu školu, no kasnije, kad smo uspjeli dobit dozvolu za privremeni boravak, mogle su se ipak vratiti u prijašnju školu. Nakon što su završile osnovnu, upisale su se u srednju školu, unatoč činjenici da nisu imale slovenskog državljanstva. Najmlađa kćer je u to vrijeme još bila u vrtiću i tamo nije bilo nikakvih problema. Srećom, sve tri kćerke sada imaju slovensko državljanstvo, za kojega su predale molbu nakon što su napunile osamnaest godina. Da bi mogle dobiti državljanstvo, morale su sve tri iz BiH donijeti potvrde o nekažnjavanju, čak i najmlađa kćer, koja u BiH nikada nije ni živjela.

Rodila sam se u Srbiji. Kad sam imala osam godina naša se obitelj preselila u Sloveniju. Unatoč kulturnom šoku, kojeg sam na početku doživjela u Sloveniji, brzo sam se asimilirala te sam se brzo naučila i novi jezik, jer sam za jezike nadarena. Moram priznati, da nisam bila zbog svog podrijetla nikad šikanirana. Vjerojatno i zato, jer nisam bila “slaba“ – djeca naime brzo primijete „slabije“ te se onda na njih okome. Isprva je bilo nekoliko pokušaja, ali nisam na to reagirala pa su brzo odustali.

U vrijeme kad sam bila na drugoj godini filozofskog fakulteta dogodilo se brisanje. Budući da sam bila uvijek dobro informirana, znala sam da molbu za državljanstvo treba predati do kraja 1991. godine. Problem je nastao jer nisam imala originalan rodni list, nego samo njegovu kopiju te su me zato u upravnoj jedinici (na Mačkovoj ulici) odbili kad sam htjela predati molbu za državljanstvo. U to vrijeme bilo je međutim jasno da original ne mogu dobiti, da je to nemoguće. I kasnije je to bila jako zahtjevna stvar. Službenicu sam molila da ipak uzme moju molbu, no nije se dala. Molbu nije htjela primiti nego mi je samo na mali komadić papira napisala da mi nedostaje originalni rodni list i datum. Kasnije se je pokazalo da mi je baš taj papirić, kojeg sam slučajno sačuvala, riješio probleme, odnosno jako pripomogao k tome.

Kad je istekao rok za predaju molbe za državljanstvo po članku 40., bilo mi je jasno da će nastupiti problemi, što se je kasnije i potvrdilo. No moja priča uključuje puno sreće, čega sam svjesna i na tome sam jako zahvalna.

Prva sreća bila je ta da sam imala stalni boravak, što je bilo za mene od životnog značaja. Sljedeća važna stvar bila je da sam imala tekući račun u Ljubljanskoj banci – naravno na osnovi stalnog boravka. Problem je nastao na fakultetu: kako nisam imala dokumente i status, nisam mogla nastaviti studirati. To me je naravno obilježilo. Kasnije, nakon pet godina, mogla sam nastaviti sa studijem, ali u međuvremenu su se promijenili programi i postupak je postao kompliciran i otežan. Peh sam imala i sa vozačkom dozvolom. Pismeni ispit sam napravila u lipnju 1991. godine i mislim da se je brisanje dogodilo baš na dan kad sam trebala imati ispit iz vožnje.

Pošto drugih dokumenata nisam imala, živjela sam u nekom strahu i nesigurnosti. To je stvorilo unutarnju nelagodu, napetost u životu i to baš u vrijeme kada bi mladi čovjek trebao iskoristiti sve svoje potencijale. Zbog brisanja mi je to bilo onemogućeno.

Čitavo to vrijeme znala sam da ne smijem napustiti državu. A nije postojao drugi način da dođem do tog famoznog originalnog rodnog lista. Roditelji su bili u Bosni, ubrzo se i sestra preselila k njima. Bila sam još mlada i ne posve samostalna te sam bila na jako grub način bačena u realan, samostalan život. Preko noći trebala sam odrasti. Na početku se nisam najbolje snašla pa sam bila i depresivna. Bilo mi je jako teško, prve dvije godine pogotovo.

Znala sam da sam u problematičnoj situaciji pa sam zato probala izbjegavati bilo kakvu mogućnost legitimiranja. Isto tako sam znala da preko granice ne smijem. Problema sa policijom nisam imala no živjela sam sa egzistencijalnom prijetnjom nad glavom. Jako sam se bojala deportacije. Znala sam da je to realna opasnost, zato sam izbjegavala različite situacije i živjela u strahu. Oni koji to nisu znali – a ti su vjerojatno bili u većini – su to saznali tek kad su ih legitimirali i oduzeli im nevažeće dokumente. To je vjerojatno još gore.

O brisanju se u javnosti jako malo pričalo odnosno mediji su o tome jako malo izvještavali. Sama sam svaki dan pročitala novine, jer me zanimala politika i aktualna događanja. Volim bit informirana, zato sam znala što se događa, no ljudi koji nisu bili upoznati sa dnevnim novostima, nisu mogli znati. Premalo se je naglašavalo kako je to životno važno za sve ljude iz država nekadašnje Jugoslavije odnosno što to znači za njihov budući život u Sloveniji. Sama sam znala, sve mi je bilo jasno. Brisanje je smanjilo moj životni prostor. Četiri godine živjela sam jako oprezno te se stalno osvrtala preko ramena. Znala sam da imam problem i da ga moram nekako riješiti. Bila sam sigurna da mi se nanosi nepravda, jer sam ispunjavala sve uvjete za dobivanje državljanstva po članku 40., a ipak ga nisam dobila. Nisam bila pasivna i željela sam dobiti slovensko državljanstvo.

Rekla sam već da sam imala veliku sreću. Sreću u nesreći. Nakon brisanja sam se oženila. Muž je bio pravnik i njegov mentor – priznati pravni stručnjak, kojem sam još danas beskrajno zahvalna – ukazao je na moguće rješenje mog problema. Objasnio mi je da bi trebali moju molbu za državljanstvo prihvatiti unatoč tome da je bila nepotpuna, a kasnije bi morali tražiti njenu dopunu. Da sam molbu htjela pravovremeno predati, dokazivao je prije spomenuti mali papirić. Sa zahtjevom za „vraćanje u prijašnje stanje“ uspjela sam dobiti državljanstvo po članku 40. retroaktivno.

Odmah nakon što sam dobila državljanstvo otišla samu Bosnu k roditeljima. To je bio jako emocionalan susret! Roditelji naime u međuvremenu nikada nisu došli u Sloveniju. Tatu je sve to toliko pogodilo da Sloveniju ni dan danas ne želi posjetiti. Osjećao se izdanog. Država, koju je čitavog života branio, okrenula mu je leđa. Uvjeren je da su se stvari trebale urediti drugačije i da je trebalo biti drugačije, u što sam i sama uvjerena.

Izbrisana sam bila približno četiri godine. U to vrijeme mi je silnom mukom uspjelo dobiti originalan rodni list. Pravnici su mi kasnije objasnili da bi se to moralo urediti i bez originala. Imala sam sreću i svjesna sam da je jako malo ljudi imalo takvu sreću. Mogu samo zamisliti one, koje nisu imali takve sreće, koji nisu bili informirani i koji nisu imali savjete pravnika. Nikad mi nije palo na pamet da bi tražila odštetu, iako mi je brisanje, kao mladom čovjeku, jako ograničilo razvoj i smanjilo kvalitetu života.

Ne znam koja po redu sreća je to da sa zdravljem nisam imala većih problema. Bila sam mlada i nisam bila bolesna. Ponekad je nastao problem, npr. ako bih zatrebala antibiotike, no već smo se nekako snašli, obično bi mi ih neko drugi nabavio, a zubara bih platila. Pitanje kako bi to bilo danas.

Najružnija sjećanja iz tog razdoblja su posjeti upravnoj jedinici (na Mačkovoj ulici). Otišao si tamo da bi saznao što možeš učiniti u nastaloj situaciji. Ti posjeti bili su noćna mora, upravo najgori trenuci u mom životu. Spomenula bi dva, emocionalno jako snažna momenta. Prvi je bio čekaonica. Sva ta lica. To je nešto, što nikad neću zaboraviti. Toliko nemoći, očaja i patnje u očima. Svaki put trebalo je barem dva sata čekati usred te životne bijede. Vrhunac je bio kad bih konačno došla na red i ušla u kancelariju, koju također nikad neću zaboraviti, kod čovjeka, kojeg također neću zaboraviti. Sigurno je bio sadist, koji je jednostavno uživao u svojoj moći te ju je bez srama pokazivao. Za njega smo bili, blago rečeno, drugorazredni ljudi. Bio je hendikepiran, bez jedne ruke. Taj čovjek nosi na duši toliko mojih suza. Svaki put kad sam izašla iz njegove kancelarije. Bio je tamo da bi nam pomogao riješiti probleme, no on je sa užitkom rekao da si u nerješivoj situaciji odnosno da nema ničeg što bi mogao napraviti. Njegova funkcija nije bila sasvim jasna, zato sam tražila nekog drugog, s kim bi mogla razgovarati o svom problemu, ali mi je odvratio da se preko njega ne može, da je on kao tvrđava, koja čuva. Ne znam što je čuvao pred nama, jadnim ljudima. Činilo se da samo crpi veselje iz naše nemoći i svih onih suza. Vrijeđao nikad nije, ali to mu i nije trebalo, jer ti je dao jasno do znanja, što si ti kao čovjek u njegovim očima. Najgore je da se to nije odnosilo na nešto što bi ti krivo napravio, nego na tebe kao čovjeka  – na tvoju bit.

Iako nisam poznavala druge izbrisane i nisam bila u prilici da se družim s njima, bilo mi je kristalno jasno kako je moralo biti nekome tko nije bio obrazovan, informiran, te je saznao da je izbrisan tek kada su mu uzeli papire. Ne kažem da ja nisam običan čovjek, nego da me je od većine izbrisanih dijelila informiranost. Osobno sam bila jako pogođena kad sam osjetila, kako glatko je društvo nasjelo demagogiji političara da su si izbrisani sami krivi za brisanje. Bilo mi je potpuno jasno da to nije istina. Više nego očito je da se dogodila nepravda.

Mislim da pitanje odšteta uopće nije relevantno. Uvjerena sam da većina izbrisanih ljudi nije ni razmišljala o odšteti, kao što nisam ni sama. Bacanje krivnje na izbrisane da nisu napravili dovoljno mi se činilo strašno. Dosta kasno sam shvatila kako opsežan je bio taj problem, ali priznam da se s time i nisam pretjerano bavila, jer sam htjela to bolno razdoblje svog života čim prije zaboraviti. Za udruge izbrisanih saznala sam jako kasno, preko medija. Uloga medija u čitavoj toj stvari čini mi se jako problematična. Mediji su naime bili nekonstruktivni, podržavali su prenošenje krivice za brisanje na same izbrisane i povećavali netrpeljivost prema izbrisanima.

Mislim da je brisanje bilo povezano sa nekom brzopletošću ili hirovitošću, koja je kumovala i nastanku te države. Vjerojatno se desilo zbog pohlepe vodstva ali i sljepoće ljudi. Ne znam to opisati. Bila je to nerazumljiva žudnja – možda za time da bi na policama trgovine imali ponuđenih dvadeset vrsta jogurta, kao što su to vidjeli u Italiji ili Austriji. Možda se odnosilo na kompleks manje vrijednosti. Dokaz da su bolji od Jugoslavije. Možda. No sve to se pokazivalo u općem preziru svega što je dolazilo iz Jugoslavije. Bilo je puno crno-bijelog gledanja na stvari i sve što je bilo iz bivših republika je bilo loše pa je trebalo to što prije izbrisati iz povijesti, iz svoje biti i perspektive.

Do samog brisanja nisam imala većih problema zbog svog porijekla. Čini mi se da se je nacionalizam zapravo povećao u zadnjim godinama pred osamostaljenjem. Pri tome je jezik bio jako snažan element diferencijacije. Mnogo ljudi iz bivših republika je slovenski pričalo jako slabo ili sa naglaskom. Tako su bili brzo „prepoznati“ pa su ih možda odmah tretirali drugačije. Moj slovenski je bio besprijekoran. Nikada nisam skrivala da sam Srpkinja te sam se na primjer uvijek potpisivala sa mekim ć. Neću reći da sam ponosna na to, jer mi se čini svako takvo etiketiranje ljudi jako pogrešno. Ali uvjerena sam da sam imala manje poteškoća zbog svog slovenskog. I to je vjerojatno obojilo moju priču. Jedino na „Mačkovoj“ nisam bila zbog svog slovenskog u ništa drugačijoj poziciji od ostalih –  unatoč mom književnom slovenskom, tamo se prema meni nisu ništa drugačije ponašali, odnosno nisu me drugačije tretirali.

Uvjerena sam da je isticanje nacionalizma odnosno ponos da pripadaš nekoj etničkoj skupini, nešto posve bespredmetno. Puno više smisla ima da te definira ono što si zahvaljujući svojoj sposobnosti postigao u životu, a ne to gdje si se rodio. To je moje osobno stajalište. Jednako kao što osuđujem slovenski nacionalizam, osuđujem i ostale – na primjer srpski. Kažu da je Jugoslaviju uništio srpski nacionalizam, ali rekla bih da ništa više nego hrvatski ili slovenski. Radilo se o nekakvom domino efektu. Nacionalizam je bio u to vrijeme jako prisutan u slovenskom političkom diskursu i čini mi se da ga definira još i danas.

Muž i ja rođeni smo u Bosni i Hercegovini. Muž je u Sloveniju prvi put došao na sezonski rad – gradnju autoputa 1972. godine.  1974. godine je dobio poziv za služenje vojnog roka. U vojsci je bio 15 mjeseci i nakon toga se vratio u Sloveniju, gdje je opet dobio posao. Godinu dana kasnije prvi put se je oženio, a 1978. godine on i žena odjavili su stalni boravak u Bosni te ga prijavili u Sloveniji. Nekoliko se godina kasnije rastavio, a mi smo se vjenčali 1984. godine. Preselila sam se u Sloveniju i tamo prijavila stalni boravak. Neko vrijeme smo oboje radili u hotelu u Gorenjskoj. 1985. godine nam se rodio prvi sin, a 1990. godine drugi.

1991. godine nismo predali molbe za slovensko državljanstvo. Ja  sam u to vrijeme imala zdravstvene probleme i bila sam u bolnici. Nisam znala da teče rok za predaju molbi za državljanstvo, a nisam znala ni što to sve skupa znači. Kad sam se vratila iz bolnice i saznala da bi morali predati molbe za državljanstvo već je bilo prekasno. Nismo znali kakve će biti posljedice, ako ne predamo molbe na vrijeme. Osobito što se tiče djece, mislili smo da neće imati nikakvih problema jer su rođena u Sloveniji. Muž i ja imali smo osobne iskaznice izdane u Upravnoj jedinici Jesenice. Kad su istekle dugo nismo imali nikakvih dokumenata.

Muž i ja morali smo za neko vrijeme na prisilni godišnji 1991. i 1992. godine, a nakon toga smo izgubili posao. Budući da sam u tom hotelu radila samo oko godinu dana, nisam stekla pravo na nikakvu socijalnu naknadu. Muž je međutim tamo radio sedam godina pa je tako dvije godine primao socijalnu naknadu od zavoda za zapošljavanje. 1992. godine, kad su mi rekli da nemam pravo na socijalnu pomoć i dječji dodatka, postalo nam je jasno da smo izbrisani. Tada smo ostali bez svih dokumenata.

Nakon dvije godine (vjerojatno 1994.) muž je dobio posao kod jednog privatnika. Kaže da nije imao nikakvu radnu dozvolu i da nije ni znao da bi je trebao imati. Kod tog privatnika je radio devet godina, a nije znao da ga nikad nije prijavio i da je zapravo radio na crno. Na platnoj listi je pisalo da mu je plaćao sve doprinose (i to skidao s plaće) pa smo mislili da imamo svi sređeno osiguranje preko njega. Međutim, ispostavilo se da devet godina nismo imala zdravstveno osiguranje, a to smo saznali tek kad smo mlađeg sina vodili k doktoru na pregled. Na sreću u tom razdoblju nismo imali zdravstvenih poteškoća te nismo trebali liječničku pomoć.

Muža je taj privatnik ubrzo nakon toga otpustio, odnosno „propao“ je. Nakon toga (vjerojatno oko 2001. godine) je dobio novi posao, bio je redovno zaposlen godinu i pol, ishodili su mu radnu dozvolu i plaćali sve doprinose. 2002. godine dobio je bosansku putovnicu na ambasadi BiH u Ljubljani. Tada je dobio i radnu dozvolu, koju su mu produžili nakon godinu dana. Svaki dan se je morao voziti na posao u Novu Goricu, zato je tražio posao bliže kuće. Našao ga je kod jednog privatnika u Jesenicama. Radna dozvola mu je još uvijek trajala kad je počeo raditi kod njega. Na žalost, i ovaj privatnik je propao pa je mužu ostao dužan više od 3.000 eura.

Stariji sin je bez problema završio osnovnu i srednju školu. Nikad nas nitko nije pitao ništa vezano uz to da nema državljanstva. Ali mlađi sin je imao probleme sa zdravljem već od rođenja i više puta je bio u bolnici, na pregledima i kontrolama. Vrtić je normalno završio ali kasnije smo ga morali upisati u školu sa prilagođenim programom. Završio ju je te se upisao u srednju školu sa prilagođenim programom (koja traje dvije i pol godine). Nekoliko mjeseci je redovito odlazio u školu, ali nakon toga ju je ostavio jer su ga vršnjaci zafrkavali, vrijeđali i nije se osjećao dobro.

Iako sinovi nisu imali ni državljanstva ni osobnih dokumenata normalno su se upisali u osnovnu i srednju školu, no nisu imali pravo na subvencioniranu ili besplatnu marendu ili prijevoz kao mnoga ostala djeca sa slovenskim državljanstvom. Također nisu mogli ni na školske izlete u inozemstvo. Stariji sin je htio igrati nogomet ali nije se mogao upisati u nogometni klub jer nije imao dokumente i ne bi mogao igrati na utakmicama u Austriji i Italiji, gdje je klub često gostovao. Sinovi tako nikada nikamo nisu otišli, stariji sve do 18. rođendana kad je dobio državljanstvo, a mlađi do 19. godine kad je dobio putovnicu za strance (izdana 2009., vrijedila do 2011. godine) i osobnu iskaznicu za strance, što mu je omogućilo da prvi put ode posjetiti baku u BiH.

Budući da je mužu uspjelo dobiti putovnicu na ambasadi BiH u Ljubljani, i ja sam je zatražila kod njih ali je nisam dobila. Zvala sam svog savjetnika u općini Jesenice, nakon čega sam dobila poziv da se javim kod njih. Rekli su mi da nisam dobila bosansku putovnicu, jer bismo ja i moj sin trebali biti državljani Crne Gore. To me je jako uzrujalo i nije mi bilo jasno kako je to moguće, budući da sama nikada nisam živjela u Crnoj Gori, a sin, koji je rođen u Sloveniji, nije Sloveniju nikada ni napustio. Tada mi je službenik na općini napisao neku potvrdu, u kojoj je stajalo da mogu normalno preko granice u BiH, kako bih tamo uredila bosansko državljanstvo. To je bilo 2001. ili 2002. godine. Tako smo muž i ja odlučili otići u BiH, no na slovenskoj granici su nam rekli da bez dokumenata ne možemo preko granice. Nakon svađanja s policijom i objašnjavanja da imam potvrdu s kojom bi me trebali pustiti preko granicu, rekli su nam da moramo najprije platiti 20.000 tolara kazne, a nakon toga će nas odvesti. Muž je platio 10.000 tolara, jer više nije imao, ali nakon toga me nisu odvezli nikamo i šest mjeseci se nisam mogla vratiti u Sloveniju. Sinovi su ostali u Sloveniji i za njih su se brinule susjede. Muž je mogao normalno preko granice, jer je imao bosansku putovnicu te dozvolu za privremeni boravak i rad u Sloveniji. Tako se on vratio, a ja sam ostala u BiH kako bih mogla ishoditi bosansku putovnicu. Pola godine nisam mogla dobiti vizu za Sloveniju, jer su na slovenskoj ambasadi u Sarajevu tražili garantno pismo državljana Slovenije koji je morao biti zaposlen itd. Dok to nisam uspjela dobiti od jedne poznanice iz Slovenije, nisam mogla dobiti vizu. Zbog toga sam morala šest mjeseci biti u BiH, odvojena od svoje djece.

Svoju prvu putovnicu (BiH) sam tako dobila 2001. godine, a prvu dozvolu za boravak tek 2005. godine. Nakon toga sam produžavala privremeni boravak sve do 2007. godine, kad sam dobila dozvolu za stalni boravak. I muž je do 2007. godine imao privremeni boravak te je istovremeno kao i ja dobio dozvolu za stalni boravak. Pokušavala sam predati molbu za državljanstvo za sinove ali nije mi uspjelo. Na općini su mi stalno govorili da trebam donijeti papire iz BiH (potvrdu o nekažnjavanju, izvadak iz matične knjige rođenih itd.). Svaki put iznova sam im objašnjavala da oni u BiH nemaju ništa, jer tamo nikada nisu živjeli. Na općini su me znali pitati da li su sinovi bili u ratu i da li su bili u BiH u vojsci! U rodnom listu sinovi nemaju upisano državljanstvo, nego je to mjesto ostalo prazno.

Kad je stariji napunio osamnaest godina, mogao je sam predati molbu za državljanstvo. Najvjerojatnije ga je „spasilo“ što je to sređivao kod druge službenice na općini (ja sam naime sve te godine odlazila kod istog službenika). Sin je morao donijeti potvrdu iz vrtića, osnovne škole, svjedodžbu iz osnovne škole, potvrdu i svjedodžbu iz srednje škole, potvrdu o nekažnjavanju i rodni list. Na državljanstvo je čekao približnu godinu i pol te ga konačno dobio 2006. godine. No prije nego što je dobio državljanstvo morao je potpisati izjavu da od države nikad neće tražiti odštetu. Nije pitao zašto, samo je potpisao. Prije toga nije imao uređen status – nikad nije imao dozvolu za privremeni ili za stalni boravak.

Za mlađeg sina više puta sam pokušala uložiti molbu za državljanstvo ali svaki put su mi rekli da mora biti zaposlen, da mora donijeti potvrdu o nekažnjavanju iz BiH te da mora najprije imati dozvolu za stalni boravak i bosansku putovnicu – tek nakon svega toga mogao bi predati molbu za slovensko državljanstvo. Dali su mi izvadak iz matične knjige za sina, u kojem nije bila ispunjena rubrika državljanstvo, te rekli neka ga s tim odem prijaviti u BiH. To nisam učinila je smo već kod sređivanja dozvole za stalni boravak imali velikih problema – nisu ga naime htjeli prijaviti na adresu gdje doista živimo, jer zgrada nije upisana u zemljišnu knjigu te su nam na općini rekli da ta zgrada ne postoji.  Kad je mlađi sin konačno dobio dozvolu za stalni boravak, u njoj je pisalo da je državljanin Bosne i Hercegovine.

S policijom nismo imali većih poteškoća, no dva puta su nas zaustavili i pitali za dokumente. Rekli smo im da nemamo ništa, jer smo izbrisani. Pustili su nas ali i dalje su nas zezali i prijetili nam da nas mogu odvesti. I na općini su uvijek bili bezobrazni, vrijeđali su nas i govorili neka se vratimo nazad u Bosnu.

Prije nekoliko godina dobila sam posao u nekom privatnom servisu za čišćenje, ali tamo sam radila samo tri dana. Uvjeti rada bili su neizdrživi. Radili smo od jutra do kasno navečer, a vlasnik odnosno šef se prema nama ponašao jako bezobrazno. Ne samo ja, većina žena je nakon tri dana prestala tamo raditi. Nakon toga sam skoro dvije godine radila u jednoj praonici. Kad su mi obračunavali prvu plaću su saznali da nemam radne dozvole. Uputili su me da odem urediti dozvolu na općinu, gdje sam za to platila oko 150 eura. U praonici su mi rekli da me ne mogu zaposliti za stalno, jer nemam slovensko državljanstvo. Sada sam trebala dobiti posao u domu za starije i nemoćne, no na kraju me nisu pozvali. Uvjerena sam da je to zbog toga što nemam slovensko državljanstvo. Muž je prijavljen na zavodu za zapošljavanje i povremeno mu nađu neki posao, ali kad vide da je star skoro 60 godina, nigdje ga ne uzmu. Skupa dobivamo 400 eura socijalne pomoći, a nedavno je sin dobio obavijest da će i on primati socijalnu pomoć. Stariji sin je imao posao ali nedavno ga je izgubio. Više puta sam otišla na Crveni križ moliti za pomoć i za paket osnovnih namirnica, no svaki put bi mi rekli da mi to ne pripada. Više godina sam pomagala i njegovala starije susjede u zamjenu za hranu i ostalu pomoć, no sve su već umrle i danas ni te pomoći više nemamo.

Živimo u općinskom stanu, kojeg je općina dala na održavanje jednoj privatnoj firmi. Prilikom useljenja je muž morao platiti polog za stan te je dobio ugovor „na neodređeno vrijeme“. Budući da nismo imali novaca, nismo mogli redovito plaćati račune te smo sada toj firmi dužni oko 3.000 eura. Dobili smo nalog za iseljenje, nakon čega smo se žalili te smo dobili novi datum iseljenja. Opet smo molili za produženje roka, jer smo se nadali da će stariji sin dobiti posao za stalno i da će na osnovi toga dobiti kredit, s kojim bismo taj dug otplatili, no bili smo odbijeni. Nakon što je stariji sin izgubio posao, ne znamo kako ćemo otplaćivati taj dug i što će biti s nama nakon iseljenja, jer zaista nemamo kamo. Ne možemo ni u BiH, jer ni tamo nemamo ni kuću ni bilo kakvu drugu imovinu. Svi troje bismo voljeli imati slovensko državljanstvo, što bi nam omogućilo da ponovo dobijemo posao te uzmemo kredit s kojim bi otplatili dug i izbjegli iseljenje. Najviše nas je povrijedilo što nismo imali pravo na rad i nismo imali dokumente. Da smo mogli imati dokumente, ne bi zapali u dugove i danas bi mogli normalno živjeti.