(104kB)

U Službenom listu Republike Slovenije (SL RS) bili su 25. 6. 1991 objavljeni svi zakoni, koji su bili usvojeni prilikom osamostaljenja Republike Slovenije (RS), također Zakon o strancima i Zakon o putnim ispravama građana RS. Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) počelo je lokalne upravne organe obavještavati o novom zakonodavstvu.

S tom namjerom MUP je općinskim upravnim organima unutarnjih poslova i gradskom sekretarijatu unutarnjih poslova grada Ljubljane poslao prve interne upute, u kojima je službenike upozorio na promijenjen pravni status državljana drugih republika SFRJ, koji žive u Sloveniji.

Definirane su dvije grupe državljana drugih republika i načini na koje je bilo potrebno te dvije skupine tretirati.

1. Državljane drugih republika, koji su u RS prijavili stalno prebivalište nakon 23. 12. 1990. ili imaju prijavljeno privremeno boravište, odnosno žele prijaviti stalno prebivalište ili privremeno boravište, potrebno je u svim upravnim postupcima s područja unutarnjih poslova u vezi s ostvarivanjem prava tretirati kao strance.
   Dakle, radi se o grupi koja, s obzirom na uvjete iz zakona o državljanstvu, nije imala pravo stjecanja državljanstva putem izvanredne naturalizacije, jer je prekasno prijavila svoje stalno prebivalište (nakon plebiscita) ili zbog toga jer je imala prijavljeno samo privremeno boravište. Ta grupa također nije smjela glasati na plebiscitu.
2. Državljani drugih republika, koji su 23. 12. 1990. imali stalno prebivalište u RS i još uvijek ga imaju, u pravima i dužnostima izjednačeni su s državljanima RS.
   To je grupa koja je imala pravo glasati na referendumu i također je imala mogućnost stjecanja državljanstva putem izvanredne naturalizacije, ako je ispunjavala još dva druga uvjeta (prvi je bio stvarno prebivanje u Sloveniji, a drugi, koji je bio dodat kasnije, da osoba ne predstavlja opasnost za javni red, sigurnost i obranu države). Za pojedince koji su pripadali toj grupi, 25. 6. 1991. počeo je teći šestomjesečni rok za podnošenje molbe za državljanstvo i dok je trajao taj rok, u pravima su bili izjednačeni s građanima Slovenije.

(59kB)

MUP je općinskim upravnim organima unutarnjih poslova poslao nove interne upute koje su bile posljedica usvajanja Brijunske deklaracije 7. 7. 1991. i tromjesečnog moratorija na uvažavanje Deklaracije o nezavisnosti u RS, u kojem je MUP promijenio svoj stav o tretiranju državljana drugih republika.

S obzirom na moratorij, MUP je promijenio stav o tretiranju državljana drugih republika i to tako da se svi državljani drugih jugoslavenskih republika u razdoblju tromjesečnog moratorija tretiraju kao državljani SFRJ i ne kao stranci, a njihov status se neće mijenjati protiv njihove volje do kraja moratorija.

MUP je podcrtao da to vrijedi i za državljane, koji su stalno prebivalište ili privremeno boravište prijavili nakon 23. 12. 1990. (datum plebiscita) i do 25. 6. 1991. (prihvaćanje zakona o osamostaljenju).

Državljani drugih republika, koji su imali prijavljeno stalno prebivalište prije 23. 12. 1990. i ovdje stvarno žive, Ustavnim zakonom su u pravima i dužnostima izjednačeni s državljanima RS.

To je značilo da su ljudi iz obje grupe još uvijek mogli ostvarivati prava, koja su do tada već imali i još uvijek su imali pravno uređen status u Sloveniji. Kad je istekao moratorij, privremene prijave bile su izbrisane, a svi koje je taj korak pogodio, morali su ponovno urediti svoj status – ili su živjeli u Sloveniji bez statusa i bili izloženi svim negativnim posljedicama, uključujući izgon iz države.

(127kB)

Nakon isteka roka za podnošenje molbi za državljanstvo i kad se približavao datum 26. 2. 1992., koji je bio u Zakonu o strancima određen kao datum kada će se za državljane drugih republika, koji ne budu podnijeli molbu za državljanstvo, početi upotrebljavati Zakon o strancima, MUP se počeo pripremati na brisanje iz registra stanovništva te na uništavanje osobnih dokumenata.

S tom namjerom MUP je izveo savjetovanje za predstavnike općinskih upravnih organa, koji su imali mnogobrojna pitanja u vezi s izvođenjem novih zakona, osobito Zakona o strancima.

Nakon savjetovanja MUP je svim općinskim upravnim organima za unutarnje poslove proslijedio zaključke iz kojih se može rekonstruirati sadržaj tog savjetovanja. U zaključcima su, između ostalog, upute za izdavanje viza, dozvola za privremeni i stalni boravak, otkaze boravka, prisilni izgon iz države te obradu osobnih dokumenta stranaca.

Posebno značajna je uputa, koja upravnim organima nalaže da je u postupku uređivanja statusa stranaca potrebno ustanoviti da li osoba posjeduje dokumente (osobnu iskaznicu, putovnicu ili oružani list), izdate od strane organa za unutarnje poslove RS, i u slučaju da osoba uređuje status stranca, te dokumente oduzeti. I putovnicu bilo je potrebno prema uputama oduzeti i uništiti, a osobu uputiti da dobije putovnicu svoje države (u iznimnim slučajevima mogla se izdati putovnica za stranca).

Depeša je bila općinskim upravnim organima poslana prije brisanja i odnosila se na sve državljane SFRJ, koji nisu stekli državljanstvo RS ili barem podnijeli molbu. MUP je zastupao stav da ti prema zakonu nemaju više pravo na boravak u Sloveniji. Ova interna uputa određivala je mjere, koje u zakonu nisu bile predviđene, a osobe, na koje se je uputa odnosila, o tim mjerama nisu bile obaviještene.

Naročito problematična bila je obrada putovnica. Putovnice, koje su bile izdate prema Zakonu o putnim ispravama državljana SFRJ, trebale bi, nakon što je Zakon o putnim ispravama državljana RS stupio na snagu (25. 6. 1993.), važiti još dvije godine (to jest do 26. 6. 1993.), odnosno do datuma isteka važnosti, ako je taj bio raniji. Nakon dvije godine potrebno ih je bilo promijeniti, ali prema novom Zakonu o putnim ispravama državljana RS, putovnicu su mogli dobiti samo državljani RS. Državljani drugih republika bivše SFRJ mogli su iznimno dobiti putovnicu za strance – ako su ispunjavali uvjete (status izbjeglice, stranci s dozvolom za privremeni ili stalni boravak koji nisu imali stranu važeću putovnicu, ili ostali stranci ako su za to postojali opravdani razlozi). Razliku između putnih isprava državljana RS i državljana drugih republika SFRJ dakle nije određivao zakon, nego je bilo razlikovanje uvedeno putem internih uputa bez zakonske osnove. Zakonskih odredbi, koje bi sadržavale potrebnu pravnu osnovu za poništenje važećih putnih isprava izdanih državljanima drugih republika SFRJ u RS, nije bilo.

(64kB)

MUP je depešom općinskim upravnim organima dozvolio da se svim radnicima (strancima), koji imaju važeću jugoslavensku putnu ispravu, na zahtjev poduzeća izda radna viza. Poduzeće je moralo navesti vrijeme, za koje bi viza trebala važiti, ali prema uputama MUP-a upravni organi do usvajanja svih zakona o radu nisu smjeli izdati vizu za razdoblje duže od tri mjeseca. U slučaju da strani radnik nije imao jugoslavensku putovnicu, mogao je dobiti putovnicu za stranca.

Ova depeša objašnjava zašto su neki izbrisani, koji su ostali bez važećih osobnih dokumenta, zadržali posao, a da pri tome sami nisu morali ništa napraviti – u njihovo ime su za radnu vizu mogli podnijeti molbu poslodavci. S druge strane, državljani drugih republika bili su izloženi većoj opasnosti da dobiju otkaz, zbog restriktivnih uvjeta izdavanja radnih viza, njihovog kratkog roka važenja i nužnosti stalnog obnavljanja.

(67kB)

Dan poslije 26. veljače 1992., koji je bio u Zakonu o strancima određen kao dan, kad će se taj zakon početi upotrebljavati za državljane drugih republika, koji nisu stekli slovensko državljanstvo, MUP je upravnim organima poslao uputu, kojom je odredio brisanje iz registra stanovništva.

Tom uputom ministarstvo je po prvi put izričito pokazalo kako namjerava interpretirati neodređeni tekst zakona, koji je predviđao samo to da se od određenog datuma za te osobe »počne upotrebljavati Zakon o strancima«.

Svim općinskim upravnim organima za unutarnje poslove u RS bila je naime 27. veljače 1992. poslana uputa o provođenju Zakona o strancima, u kojoj je zapisano da za sve državljane drugih republika, koji nisu podnijeli molbu za državljanstvo RS, ili je proteklo dva mjeseca od kada im je bilo uručeno negativno rješenje, 28. 2. 1992. počnu važiti odredbe Zakona o strancima. Tog dana spomenutim osobama bilo je potrebno početi uređivati status, a istovremeno se je moralo početi s raščišćavanjem evidencije (brisanjem!).

Datum, koji je pritom naveden, obmanjuje. Iz njega proizlazi da je »pročišćavanje evidencija« počelo tek 28. veljače 1992., a prijave stalnog prebivališta bile su izbrisane 26. veljače 1992. To znači da su imale oštećene osobe stalno prebivalište prijavljeno od dana prijavljivanja do 26. veljače 1992., bez obzira na to kad je prijava bila stvarno izbrisana.

Ljudi, koji su u Sloveniji do 25. 2. 1992. boravili na osnovi prijave stalnog prebivališta i bili u pravima i dužnostima izjednačeni s državljanima RS, od 26. 2. 1992. nisu više imali pravo na prebivanje u RS i morali su ponovo podnijeti molbu za privremeni ili stalni boravak. Tako je MUP interpretirao Zakon o strancima, u kojem to inače nije bilo zapisano. S tom depešom su za takvu interpretaciju Zakona o strancima 27. 2. 1992. saznali općinski upravni organi, ali ne i ljudi na koje se ta uredba odnosila. Nitko ih nije obavijestio o prestanku njihove prijave stalnog prebivališta.

»Raščišćavanje evidencija« značilo je da su službenici u registru stanovništva prijavu stalnog prebivališta kod državljana drugih republika SFRJ zaključili 26. 2. 1992. Kod onih koji su podnijeli molbu za državljanstvo, a dobili su negativna rješenja, su kao dan prestanka stalnog prebivališta odredili dva mjeseca od dana uručenja konačnog negativnog rješenja podnijete molbe za državljanstvo. Službenici su u registar upisali i podatak da te osobe od tada žive u jednoj od drugih republika bivše SFRJ, koju su odabrali na osnovi podataka o pretpostavljenom republičkom državljanstvu, a da pritom nisu provjerili da li tamo stvarno žive ili ne. Većina tih ljudi je naime još uvijek živjela u Sloveniji, jer ih o brisanju nitko nije obavijestio.

U depeši stoji da je realno očekivati brojne poteškoće u vezi s osobama koje će 28. 2. 1992. postati stranci u RS (datum u depeši je pogrešan, ljudi su bili kao stranci bez statusa tretirani već od 26. 2. 1992.), a ponovo je bilo istaknuto i upozorenje da dokumenti tih ljudi, zbog njihovog promijenjenog statusa, više ne važe (iako su ih izdali nadležni organi RS i još uvijek su bili važeći).

Vlasti su se dakle za oduzimanje statusa odlučile unatoč tome da su bile svjesne poteškoća, koje će prouzrokovati brisanje. U biti su mjere čak prilagodile očekivanim poteškoćama. MUP je općinskim upravnim organima naime ponovo dao uputu da moraju putne isprave i osobne iskaznice, koje za strance više ne važe, oduzeti i uništiti – što je bilo u suprotnosti sa Zakonom o putnim ispravama državljana RS, a prestanak važenja osobnih iskaznica, koje su bile izdane za vrijeme SFRJ i kojima nije istekao rok važenja, sve do 1997. nije bio zakonski predviđen.

Mjere, koje su trebale uslijediti, da bi se po mišljenju MUP-a riješilo te probleme, bili su izgoni iz države. MUP je zaključio da zbog različitog tumačenja odredbe o otkazu boravka i prisilnog izgona stranca prema 23. i 28. članku Zakona o strancima, dolazi do nejasnoća. Objašnjenje je bilo: ako stranac dođe na teritorij RS na ilegalan način ili tu boravi bez dozvole, upotrebljava se 28. član prema kojem može ovlaštena službena osoba organa unutarnjih poslova (policija) stranca privesti do državne granice i uputi ga preko granice (izgon) bez ikakvog rješenja upravnog organa. Državljani drugih republika bivše SFRJ, koji su bili izbrisani i bio im je oduzet svaki pravni status, naravno u Sloveniju nisu došli s putovnicom, vizom ili dozvolom za boravak, jer to nije bilo ni potrebno – između republika bivše SFRJ naime nije bilo granica. Zbog toga se ta uputa odnosila pravo na njih. Da su izgon i doživjeli, potvrđuju njihova mnogobrojna svjedočenja (vidi svjedočanstva izbrisanih).

(608kB)

Bavčarov dopis Vladi jedan je od ključnih dokumenata za razumijevanje brisanja i uloge tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, te traženje odgovora na pitanje da li je vlada bila svjesna postupanja ministra i ministarstva.

Ministar unutarnjih poslova, Igor Bavčar, obratio se Vladi RS pismom o otvorenim pitanjima o provođenju Zakona o strancima. Odmah na početku istaknuo je da su državljani drugih republika bivše SFRJ imali mogućnost urediti svoj status na osnovi vlastite slobodne odluke. Prema procjenama MUP-a postoji 40.000 osoba, koje su »prema zakonu odnosno na osnovi negativnog rješenja o državljanstvu«, postale stranci i uređuju svoj boravišni status u RS. Iz pisma proizlazi da je MUP do 1. 6. 1992. primio 800 molbi za stalno prebivalište, puno veći »problem« predstavljala je dozvola za privremeni boravak, budući da je samo Gradski sekretarijat unutarnjih poslova grada Ljubljane do tog datuma izdao preko 5000 dozvola za privremeni boravak.

Nakon toga, kao poseban problem spomenuo je da su se pojavila dva oprečna pogleda na rješavanje molbi za stalno prebivalište. Prema prvom gledištu, ljudima koji su prije osamostaljenja stalno prebivali u Sloveniji, potrebno je priznati stečena prava i očuvati njihov pravni status stanovnika. Dok je, prema drugom gledištu, potrebno striktno uvažiti uvjet iz Zakona o strancima, prema kojem je bilo za dozvolu za stalno prebivalište potrebno ispunjavati uvjet o trogodišnjem neprekidnom boravku na osnovi dozvole za privremeni boravak. Pritom je vladu upozorio da će, ukoliko uvaži prvo gledište, tim osobama morati osigurati i egzistencijalna prava, kao što je socijalna pomoć. Ministar je potom vladu upozorio da imaju ti ljudi v Sloveniji doduše obitelji i da su egzistencijalno vezani za njih, no, to ga očito nije spriječilo da Vladi na kraju predloži da uzme u obzir drugo pravno gledište i »ne obraća pažnju na stečena prava«.

Iz dopisa tako proizlazi da su neki u ministarstvu bili svjesni posljedica, koje će brisanje u smislu oduzimanja pravnog statusa, nanijeti žrtvama, da su prilikom donošenja odluke određenu ulogu igrali i ekonomski razlozi (socijalna pomoć), da je vlada bila svjesna brisanja i bila upoznata s njim, te da predstavnici vlasti svjesno nisu obraćali pažnju na stečena prava pojedinaca, koji su do tada živjeli na teritoriju Slovenije kao punopravni građani.

(341kB)

Kad je bilo brisanje iz registra stanovništva već u punom toku, MUP je za upravne jedinice organizirao još jedno savjetovanje, na kojem im je dao još detaljnije upute, kako bi bilo brisanje izvršeno dosljedno i u potpunosti. Na tom savjetovanju su referenti, koji su radili na području registra stanovništva, primili dodatne upute o tome kako evidentirati brisanje i kako postupati s evidencijama kućanstava.

Zaključak vijeća 28. 5. 1992. bio je da osobe koje nisu državljani RS ne mogu biti u registru stanovništva.

Slijedi uputa da je potrebno osobu, za koju se utvrdi da nije državljanin RS, pozvati da uredi status stranca, a onda se tu osobu izdvoji iz registra stanovništva. Promjenu statusa potrebno je odgovarajuće označiti u elektronski vođenoj evidenciji i u kartotekama; na osobnom kartonu službenici u rubriku »Službene napomene« upišu »Postao stranac« i datum kad je osoba promijenila status te osobni karton izdvoje u posebnu kartoteku osoba, koje su bile otpuštene iz državljanstva RS. U evidenciji kućanstava u registru stanovništva kod člana kućanstva, koji je promijenio status, u rubriku »Vrsta promjene« upišu »Postao stranac« i datum te ga izbrišu iz evidencije kućanstava. U slučaju da svi članovi kućanstva postanu stranci, to se uz datum upiše u rubriku »Službene napomene« i evidenciju izdvoji u posebnu kartoteku kućanstava, koja su se odselila ili prestala postojati.

Službenici su bili svakako svjesni da se pojedinci ili obitelji, koji su činili kućanstva, većinom nisu odselili ili prestali postojati, nego su još uvijek živjeli u Sloveniji. Budući da su ostali bez uređenog pravnog statusa, zbog izvođenja takvih uputa prestali su postojati samo pravno u registrima upravnih organa.

U depeši se nalaze i upute da se tim osobama uništi osobnu iskaznicu izdanu u RS. Evidenciju o izdanoj osobnoj iskaznici izdvoji se iz kartoteke izdanih osobnih iskaznica i također uništi. Ova uputa nije imala osnove u zakonu.

U depeši je i objašnjenje kad osoba postaje stranac:

• Osobe, koje su 23. 12. 1990. imale prijavljeno stalno prebivalište u RS i prema 40. članu Zakona o državljanstvu RS imale su pravo podnijeti molbu za državljanstvo, što su i uradile i dobile pozitivno rješenje, postaju državljani RS na dan, kada im je to rješenje uručeno.
• Osobe koje su 23. 12. 1990. imale prijavljeno stalno prebivalište u RS i prema 40. članu Zakona o državljanstvu imale su pravo podnijeti molbu za državljanstvo, ali to nisu uradile, postaju stranci 26. 2. 1992. (ili prije, ako su svoj status uredile prije tog datuma). Osobe koje su podnijele molbu za državljanstvo i dobile negativno rješenje, postaju stranci 2 mjeseca nakon što im je uručeno negativno rješenje.
• Osobe koje su imale u RS prijavljeno stalno prebivalište nakon 23. 12. 1990., postaju stranci 26. 6. 1991.

Na kraju stoji da će biti naknadno proslijeđena objašnjenja, kako će se odvijati raščišćavanje registra stanovništva.

(97kB)

Kad je ministar Bavčar Vladi RS 4. 6. 1992. poslao dopis, došlo je do nekih pozitivnih promjena, unatoč tome što je predložio da Vlada ne uzima u obzir stečena prava državljana drugih republika. Vlada je naime 2. 9. 1992. usvojila zaključak br. 260-01/91-2/5-8, na osnovi kojeg je moralo ministarstvo u postupanju s molbama za dozvolu za stalno prebivalište uzimati u obzir da je uvjet o trogodišnjem neprekinutom boravku u Sloveniji, na osnovi dozvola za privremeni boravak, ispunjen i u slučaju da je imao stranac prijavljeno stalno prebivalište u Sloveniji najmanje tri godine i u Sloveniji stvarno živio, prije nego što su za njega počele važiti odredbe Zakona o strancima. Taj zaključak vlade bio je povoljniji nego Zakon o strancima, prema kojem je bilo moguće dozvolu za stalno prebivalište dobiti samo ako je osoba u Sloveniji živjela već tri godine na osnovi dozvole za privremeni boravak. Izbrisani taj uvjet odmah nakon brisanja naravno nisu ispunjavali, jer im prije osamostaljenja dozvole za privremeni boravak nisu bile potrebne da bi živjeli u Sloveniji. Vladin zaključak uzimao je naime u obzir i njihovu prijavu prebivališta.

Na tu temu MUP je izdao upute za upravne jedinice, u kojima ih je upozorio na povoljnije rješenje iz zaključka vlade. Ustavni sud je naime u jednom od svojih rješenja spomenuo da je bio takav zaključak vlade u suprotnosti s ustavnim načelom podjele vlasti, budući da je vlada mijenjanjem uvjeta za dozvolu za stalno prebivalište posegnula u nadležnosti zakonodavca.

(74kB)

S obzirom na to da su izbrisani ostali bez ikakvog pravnog statusa, za njih su postale značajne i odredbe na području izdavanja viza. Ova depeša uređuje neke aspekte izdavanja viza nakon osamostaljenja.

(47kB)

Velik broj ljudi, koji su bili kasnije izbrisani, podnio je molbu za državljanstvo, ali ga nisu dobili, jer je bila njihova molba odbijena ili zbog toga jer je bio postupak za stjecanje državljanstva obustavljen.

Zbog toga je MUP upravnim jedinicama odgovorio na pitanje kad na snagu stupaju odredbe Zakona o strancima, za stranca, državljanina jedne od nekadašnjih republika SFRJ, koji je podnio molbu za državljanstvo prema 40. članu Zakona o državljanstvu RS i bila mu je izdana obavijest o obustavi postupka, jer u tom postupku nije surađivao.

Ministarstvo je istaknulo da u tom slučaju odredbe Zakona o strancima stupaju na snagu konačnošću te odluke, a odluka postaje konačna na dan uručenja.