Evropski sud za ljudska prava

Kurić i drugi protiv Slovenije (zahtjev br. 26828/06)

Drugi deo presude

Veliki senat Evropskog suda za ljudska prava je presudom od 12. 3. 2014. presudio o visini materialne odštete za šest izbrisanih tužitelja, koji su još 2012. godine dobili važnu pravnu bitku. Tada, u prvom delu presude, sud je odlučio da brisanje i njegove posledice predstavljaju kršenje ljudskih prava i dosudilo šestorici izbrisanih tužitelja po 20.000 evra odštete na ime nematerialne štete.

Po pitanju postojanja materijalne štete je sud ponovo odlučio u korist tužitelja. Nije, doduše, u potpunosti priznalo njihove zahteve, jer je u osnovi (ne i visini) priznalo samo zahteve na ime socijalne pomoći i dečijeg dodatka, a odbacilo zahteve na ime dodatka za najem stana i izgubljenih penzija.

Uprkos tome je ukupna odšteta, koju je šestorica izbrisanih osoba postigla u Strazburu, čak pet puta veća od one osnovne odštete – 50 evra mesečno – određene odštetnom shemom u Sloveniji. Sud je, naime, pored odštete za nematerijalnu štetu u visini 20.000 evra za približno 19 godina brisanja (dakle, oko 87 evra po mesecu), svakom od tužitelja dosudio i još 150 evra odštete za svaki mesec brisanja, što ukupno iznosi oko 237 evra po mesecu. Onim tužiteljima koji su u vreme brisanja imali maloletnu decu, sud je priznao odštetu u visini 80 evra po detetu za svaki mesec brisanja.

Tako su, nakon prve i druge presude, izbrisani pred Evropskim sudom za ljudska prava dobili za odklanjanje posledica brisanja najmanje 50.000 evra odštete, dok država Slovenija u domaćem pravnom poretku nudi tek nešto više od 12.000 evra, pritom ne pravi razliku između odštete za materijalnu i nematerijalnu štetu.

Više o samom postupku suđenja i sadržaju obeju presuda možete pročitati ovde.

Prvi deo presude

Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava je s presudom od 26. juna 2012 v slučaju Kurić i drugi protiv Slovenije potvrdio da je Republika Slovenija kršila prava izbrisanih, i to 8. član (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) i 13. član (pravo na djelotvorni pravni lijek) Evropske konvencije o ljudskim pravima. Time je sud potvrdio presudu na prvom stupnju i uz to konstatirao kršenje 14. člana Evropske konvencije o ljudskim pravima (zabrana diskriminacije), jer su bili izbrisani kao nekadašnji državljani SFRJ tretirani lošije od osoba, koje su tada imale status stranaca.

Sud je konstatirao da mjere, koje je Republika Slovenija provodila od 1999. godine dalje, nisu bile dostatne za cjelovito i pravovremeno otklanjanje nepravdi, koje je vlast prouzrokovala brisanjem iz registra stalnih stanovnika. Sud smatra da položaj podnositelja žalbe proizlazi iz šireg sistemskog problema te da je izbrisanima zbog zastare oduzeto pravo na obeštećenje zbog nanesene štete. Zato je donijelo „pilotsku“ presudu i od države zatražilo da u roku jedne godine pripremi poseban mehanizam za priznavanje obeštećenja izbrisanim stanovnicima.

Neki dijelovi presude su za izbrisane manje povoljni. Već je naime prvostepeni sud ustanovio da su dvoje podnositelja žalbe, koji su do tada već uredili svoj pravni status, time izgubila status žrtve te zato njihove podneske niti nije uzelo u meritorno razmatranje. Veliko vijeće je tu konstataciju niže sudbene instance označio kao pogrešnu, ali je zbog procesnih razloga nije mogao promijeniti. Veliko vijeće je uz to ustvrdio da status žrtve nema još dvoje podnositelja žalbe, jer do odluke prvostepenog suda još nisu uložili molbu za stalni boravak (tu odluku je senat prihvatio sa tijesnom većinom 9:8).

Time je bilo kršenje prava konstatirano u slučaju šestorice podnositelja žalbe, kojima je bilo priznato obeštećenje za nematerijalnu štetu u iznosu od 20.000 eura na osobu. Uz to im je sud priznao i pravo na povrat sudskih troškova u iznosu od 30.000 eura. Presuda je konačna i na nju se više nije moguće žaliti.

Početak postupka

Postupak u predmetu Kurić je počeo 4. 7. 2006. kada je italijanska odvjetnička kancelarija Lana Lagostena-Bassi u ime jedanaest tužitelja – izbrisanih stanovnika Slovenije – uložilo zahtjev (tužbu) protiv Slovenije.

U pripremi tužbe sudjelovali su zagovornici prava izbrisanih, naročito Uršula Lipovec Čebron, Roberto Pignoni i Sara Pistotnik.

U postupak pred Evropskim sudom su se s intervencijama trećih stranaka (memorandumi amicuscuriae) uključili i drugi akteri: Mirovni institut, Pravno-informacijski centar nevladinih organizacija – PIC, Open Society Justice Initiative, EqualRightsTrust, Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) te Republika Srbija. Pogledajte njihove intervencije.

Naziv predmeta

Predmet pred Evropskim sudom je bio najprije nazvan po prvopotpisanom tužitelju i imao je naziv Makuc i drugi protiv Slovenije. Prvopotpisani tužitelj Milan Makuc je 1. 6. 2008. godine umro, zato je predmet koji je do tada nosio njegovo ime je preimenovan i sada nosi naziv prema drugopotpisanom tužitelju Mustafi Kuriću.

Pozitivna presuda u prvom stupnju

31. 5. 2007. godine je Evropski sud donio rješenje na osnovu kojeg je dio tužbe odbacio zbog procesnih razloga, a o drugom dijelu je nastavio raspravljati.

Na osnovi presude koju je donio 13. 7. 2010. godine je sud ustanovio da je Republika Slovenija osmorici od desetorice izbrisanih kršila pravo na poštovanje privanog i obiteljskog života, opredjeljeno u 8. članku Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na djelotvorno pravno sredstvo, opredjeljeno u 13. članku konvencije.

U vezi s preostalom dvojicom tužitelja je sud odlučio da više nemaju status žrtve jer su u vrijeme donošenja presude već stekli dozvolu za stalni boravak u Republici Sloveniji.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te pravo na djelotvorno pravno sredstvo su prema presudi Evropskog suda bila kršena zbog toga što Republika Slovenija nije donijela odgovarajući zakon s kojim bi omogućila stjecanje statusa i tužiteljima izdala dozvolu za stalni boravak.

Da bi se postiglo otklanjanje nepravde Evropski sud je odredio da mora Republika Slovenija donijeti pojedinačne i opće mjere, a prije svega da mora donijeti odgovarajući zakon i izdati dozvole za stalni boravak.

Pritužbe

I tužitelji i Republika Slovenija kao tužena država su 13. 10. 2010. zahtijevali da Evropski sud za ljudska prava ponovo raspravlja o ovom predmetu u drugom stupnju pred Velikim vijećem.

Republika Slovenija je zahtijevala da sud ponovo raspravlja o ovom predmetu jer je smatrala da je već donijela pojedinačne i opće mjere koje su dovoljne za otklanjanje nepravde. Navela je da su svi tužitelji koji su uložili zahtjev za izdavanje dozvole za stalni boravak tu dozvolu i dobili, te da su 2010. godine bile donijete promjene zakona koje su omogućile stjecanje statusa svim izbrisanima koji ispunjavaju zahtjevane uvjete.

Tužitelji su se na presudu pritužili zbog toga što je sud odlučio da su dvojica tužitelja u vrijeme donošenja presude već stekla dozvolu za stalni boravak te su stoga izgubili status žrtve i nemaju više pravni interes za rezultat postupka. U svojoj pritužbi tužitelji su se usprotivili takvoj presudi uz tvrdnju da stečena dozvola za stalni boravak samo onemogućava nastavak kršenja prava, ali ne donosi otklanjanje već nanesene nepravde . Tvrdili su da izdavanje dozvole za stalni boravak nije dovoljno, nego da je potrebno otkloniti i nepravdu koja je bila nanesena prije toga .

Veliko vijeće Evropskog suda je 6. 7. 2011. održalo javnu raspravu o tom predmetu.

Pogledajte snimak javne rasprave

Intervencije trećih stranaka

U postupku pred Evropskim sudom su u predmetu Kurić i drugi protiv Slovenije s intervencijama trećih stranaka sudjelovali i drugi akteri. Svi su, kako tvrde, podržali tužbu izbrisanih stanovnika Republike Slovenije.

Mirovni institut in Pravno-informacijski centar nevladinih organizacija – PIC (memorandum)
Open Society Justice Initiative (memorandum)
Equal Rights Trust (memorandum)
Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) (memorandum)
Republika Srbija

Izbrisani - Informacije i dokumenti

Podrška izbrisanima u njihovim naporima da urede pravni status te osvještavanje javnosti o brisanju iz registra stalnog stanovištva 1992. godine i o stanju na području popravljanja nepravde.